RECENZIJA: T2 Trainspotting – kucamo na vrata (ne)zaboravljenih asova
28. veljače 2017.
Željko Mirković Miki (103 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: T2 Trainspotting – kucamo na vrata (ne)zaboravljenih asova

Prošlo je dvadesetak godina od kako smo gledali (i mnogi od nas se oduševili filmom) “Trainspotting” Dannyja Boylea.

Vrijeme je prošlo, mnoge su se stvari promijenile i u svijetu i u glazbi i u politici i u životu. Koliko su se promijenili živopisni Mark Renton, Sick Boy, Begbie i Spud – doznajemo u nastavku koji nas vodi u Edinburgh 2017.. Renton (Ewan Mc Gregor) vraća se u rodni grad i susreće stare prijatelje kojima je, podsjetimo, ukrao novac od preprodaje droge i pobjegao u Amsterdam. Sve se, dakle, promijenilo, a na neki način, mnoge su stvari ostale iste – barem što se tiče naših (anti)junaka. Oni su i dalje vječni gubitnici Del Boy profila, ali bave se kriminalom nekoliko razina višim. S tim je i opasnost od stradavanja ili posljedica takvog života (renja) znatno veća. Ritam filma je brz, u pojedinim trenucima frenetičan, ali ne onako prirodan kao u prvom dijelu. No, s druge je strane i Boyle još više izbrusio vlastiti stil u kojem sam ranije uživao (sjetimo se filmova “Shallow Grave” i “A Life Less Ordinary”). U međuvremenu je nagrađivan i za “Milijunaša s ulice” i “127 sati”. Glazba je bitan dio, kao i u prvom dijelu i Boyleu se mora priznati da je redateljski i montažni proces ritmiziran i usklađen sa soundtrackom gotovo savršeno, čak i kad više nisu u pitanju Lou Reed i David Bowie, već npr. PSY.

Film pršti ironijom; konstatiranjem, ali i ismijavanjem novih tehnoloških, new age, lifecoach, psihologijsko- socioloških trendova. Može li se, opet se pitamo, ići ukorak s vremenom i pokrenuti se s mrtve (svoje) točke. Odgovor znamo, jer pitanje je retoričko, ali ga daju i Mark Renton i društvo. Čak ga (odgovor) u jednom trenutku Renton u razgovoru sa Spudom i eksplicira. Duhovitost i tužni dijelovi, flashbackovi izmijenjuju se pred našim očima, a jedan od novih likova (Bugarka Veronika) korektiv je i podsjećanje da ne možeš zauvijek živjeti od prošlosti (ili stare “slave”), pojednostavljeno rečeno – da ne možeš vječno ostati mlad. Posljedice su razorne, pogotovo u Begbiejevu slučaju. Glumačka ekipa je odlična, rekao bih da svjedočimo slojevitijoj, “odraslijoj”performansi (što nije samo pitanje kronologije). No, ono što svakako valja istaknuti i izdvojiti je veliki Robert Carlyle (kao Begbie) još luđi, još gluplji, još okrutniji, još veći psihopat; okrutan, bezosjećajan. Gluma za pet. Boyle je vrlo dobro prikazao raslojavanje i promjene u društvu, te nemogućnost prilagodbe i promjene pojedinca duboko zakucanog u samoga sebe i svoju predodređenost prošlošću, kriminalnom, ovisničkom i ljudskom.

Čitajte Irwinea Welsha (po čijem je tekstu nastao Trainspotting), ali dodao bih i Niala Griffithsa, koji također na sličan način prikazuje život u Škotskoj nedalekom Wellsu (roman Sheepshagger, tj “Seljačina” preveden je kod nas). I gledajte filmove Dannyja Boylea. I Trainspotting. Koji dan prije pogledao sam i “jedinicu” i bio mi je vrlo dobar. Puno ne zaostaje niti ovaj nastavak, a zbog već spomenutog gospodina Carlylea dobit će i koju ocjenjivačku decimalu više.

Ocjena urednika
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5