Mladi bend Kontraefekt izdao je 7. ožujka album prvijenac naziva “EP 73”, kojim pokušava dati novu nadu rocku sa slavonskih ravnica.
Kontraefekt je osnovan 2015. godine, a čine ga članovi iz Donjih Andrijevaca i Slavonskog Broda. Danas je rijetkost uopće naići na kvalitetan rock bend u ovom dijelu Slavonije, a kamoli ekipu kojoj nitko ne treba za kreativni proces. Naime, dečki među sobom dijele uloge u komponiranju i aranžmanima, dok je pjevač i frontmen Slaven Šimić, uz kompoziciju, zadužen za tekst, audio i video produkciju, te fotografiju i grafički dizajn. Od objave prvog singla do izlaska albuma, prošli su fazu od polu-akustike do punokrvnog rock zvuka. Rade u skromnim uvjetima kućnog studija, na kućnom broju 73, što čini dodatnu simboliku u nazivu materijala.
Album, kao intro dobrog rock koncerta, otvara brza stvar “Sve što nismo mi”. Nekako ju najbolje pamtimo u dosadašnjoj prezentaciji Kontraefekta, s obzirom da je to jedina pjesma za koju je snimljen spot, a promovirana je i live videom s prošlogodišnjeg izdanja festivala “Rock Starci”. Linije električne i akustične gitare su odlično izbalansirane. Znalački je pogođen i trenutak za modulaciju kako tri minute nabrijavanja ne bi zamorile slušatelja – česta zamka jednostavnih kompozicija.
Konkretna i ziheraška pjesma nudi nadu u nastavak mladenačke želje za dokazivanjem, ali to se ipak ne događa. Stvar “Evergreen” teško da objašnjava naslov, a još teže da će ostati zapamćena. Naprosto je napor pronaći zavodljivu okosnicu pjesme. Recimo da su u ovom trenutku očekivanja na materijalu prepolovljena.
Situaciju donekle spašava tvrđa rock balada “Pogled preko ramena”, s poznatom tematikom i problematikom ljubavnih veza na daljinu. Stihovi “udaljeni korak, dva/čini se kao miljama/i svakim trenom dalje smo” ukazuju na svjesnost o nemogućnosti promjene otežavajućih okolnosti odnosa, dok “osmijeh nisi poslala/premda stalno prisutan/nekom drugom nudiš ga” rađaju sumnje. Blago hrapav i sugestivan vokal Slavena Šimića, ponajviše u refrenu, ne može skriti bijes na račun toga, iako iskrenost ne izvlači pjesmu iz prosječnosti.
“Svjestan” blues-rock akustičnim uvodom mijenja atmosferu albuma. Doduše, samo na 20 sekundi. Potencijal pjesme, na iznenađenje, narušava vokal. Iako efektno poduplan, previše je razvučen po slogovima otpjevanih riječi. Kada tome dodamo maleni tonalni raspon i nerazumljivu poruku, pjesma postaje, kako i sam pjevač kaže, rob dosade.
Razbuđivanje dolazi prekasno, na samom kraju albuma, i to, paradoksalno, live snimkom obrade “Krvarim od dosade” legendarnih Majki s nastupa u zagrebačkom Saxu. Interpretaciji ništa ne možemo prigovoriti. Ona čak doživljava i katarzu, i to, redom, svih članova benda. Ovdje je sasvim jasno da je Slavenov karakter glasa sposoban osvojiti publiku, dok električna gitara Luke Gavrana može zaraziti gitarističke sladokusce, ali obrada nikako ne bi smjela biti slamka spasa jednog autorskog benda. U najbolju ruku, neka posluži kao primjer iz kojeg se nešto može naučiti, ponajviše kako obogatiti poetiku.
Sukus albuma svodi se na jako dobru žestoku rock stvar, solidnu baladu i cover koji izvedbom može posramiti i neke poznatije bendove. Ruku na srce, ukupno pet pjesama nije dovoljno za objektivnu ocjenu, ali pokazuje potencijal. Kako doznajemo, mladi Slavonci traže izdavača i agenta za daljnje aktivnosti. U tom slučaju je mudro povesti se principom “Sve što smo mi”, a ne “Sve što nismo mi”.