IZVJEŠĆE: Boa još jednom pokazala da je svih godina imala nepravedno zapostavljeni tretman
Dobar dio moje generacije pamti dobro neke datume i zna točno gdje je bio u vrijeme određenih događaja.
Skoro svi znamo gdje smo bili kada se proširila vijest o smrtonosnom oblaku iz Černobila, kada je poginuo Dražen Petrović ili kada je objavljena vijest o smrti JBTa. Jedan od datuma kojeg se dobro sjećamo je i kišni (na pragu potopnog) dan u prepunom Maksimiru 1990. godine, kada smo imali priliku vidjeti velikog David Bowiea. Predgrupa velikanu je bila zagrebačka grupa Boa.
Dobivši čast napisati nekoliko rečenica o slavljeničkom koncertu Boe u Tvornici kulture prošle subote, odlučio sam izbjeći klasičnu formu pisanja o koncertu. Prva pjesma je bila, zatim su uslijedile pjesme sa zadnjeg albuma… itd. Grupa čiji početak datira iz doba Novog vala je u to vrijeme odskakala je od tada uobičajenog ritma, melodije i scenskog nastupa. Od samih početaka su se priklonili neoromantičarskom pravcu, čiji su sljedbenici često bili tretirani u stilu „svaka bi ih mama poželjela za zeta“. Uredno odjeveni, pristojni, bez ekscesa, a karakteristika im je bila da su veliku pažnju poklanjali svakom detalju koji su smatrali važnim, prije svega za svoju publiku. Ta ista publika je znala to cijeniti te je na subotnjem koncertu potpuno ispunila Tvornicu kulture, još jednom pokazavši kako je za ljubav potrebno dvoje.
Ne sjećam se da sam svjedočio većem prosjeku godina publike, barem što se tiče Tvornice kulture i to je sjajna stvar. Generacija koja je svjedočila svjetskim glazbenim velikanima iz doba LP-a i kazeta još jednom potvrđuje da se ne predaje. Koncert bi se najkraće mogao opisati kao jedna velika količina pozitivne energije. Fenomalno uglazbljena postava predvođena Mladenom Puljizom i Slavkom Remenarićem, s moćnim stupovima, Zvonimirom Bučevićem na bas gitari i Draženom Scholzom na bubnjevima, potpomognuta mladim snagama Ivanom Čačićem, klavijaturistom i Petrom Oreč (Vindon Havin), mladom energičnom vokalisticom.
Uz standardne hitove prva 3 albuma, čuli smo i odlične pjesme zadnja dva albuma, kao i meni najdražu domoljubnu pjesmu „Zemlja“. Sve skupa 21 pjesma, za nešto manje od dva sata i 3 bisa. Sve to uz, za Tvornicu, bogatu scenografiju i svjetlosne efekte. Bila su to dva sata vrhunskog glazbeno-scenskog doživljaja u prepunoj Tvornici.
Boa je još jednom pokazala i dokazala da je nepravedno bila zapostavljena u medijskom tretmanu svih ovih godina, ostali su vjerni svom izvornom zvuku što znamo da na ovim prostorima nije čest slučaj.
Jedino se nadamo da nećemo morati čekati 5 godina za novi slavljenički koncert, nego da ćemo u skoro vrijeme imati priliku opet gledati ove izvrsne glazbenike.
Autor: Bruno Maglić
Foto: Antonija Zrinski
