IZVJEŠĆE: Žestoka Apocalyptica razdrmala zidove Lisinkog
4. travnja 2017.
Helena Ernoić (59 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Žestoka Apocalyptica razdrmala zidove Lisinkog

Ova koncertna godina doista nudi veliki broj glazbenika koji su dugi niz godina na sceni, a odlučili su podsjetiti svoju publiku kako je to bilo na njihovim počecima i još jednom potvrditi zašto su tu toliko dugo.

Među njima je i finski sastav Apocalyptica, koji su nas podsjetili kako to zvuči Metallica na četiri violončela. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog jako lijepo se popunila, a još ljepše je bilo vidjeti doslovno sve generacije u publici: od najmlađih koji su možda tek krenuli u osnovnu školu pa sve do onih starijih koje bi prije zamislili na klasičnom koncertu, a ne na dobroj dozi metala. Sve u svemu, Apocalyptica je večer otvorila uz «Enter Sandman» bez ikakvih najava, ali ih je publika dočekala uz odličan pljesak, što im je izmamilo osmijeh na lice. A nije ni tajna, prilikom prošlog gostovanja u Zagrebu, kada sam razgovarala s Mikkom, otkrio je kako se uvijek vole vratiti u Hrvatsku jer tu imaju najbolje uspomene. To se moglo i vidjeti kroz koncert jer se publika u nekoliko navrata ustajala sa stolica i pjevala pjesme.

Eicca se na samom početku našalio i rekao kako će svirati kompletan album i obzirom da će svirati samo instrumentale, publika će morati pjevati. Svakako se i zahvalio svima koji su izdvojili vrijeme i došli na koncert jer bez njih ne bi bilo ničega. «Creeping Death» je bila jedna od jačih pjesama u prvom bloku koncerta, a za «Wherever I May Roam» su rekli da se poprilično prepoznaju u pjesmi jer i sami za vrijeme turneje puno vremena provode na putu. Tu su s lakoćom motivirali publiku, koja je na početku pljeskanjem držala ritam, a onda kao da su utonuli u hipnozu i pomno slušali svaki ton koji je dopirao do njih. Možda je problem u dvorani, koja kao da guši onu žestinu ovakve publike, ali ona je reagirala samo na mahove kada je bend motivirao.

Kako je i za vrijeme koncerta Perttu spomenuo, ovaj koncert se vrtio oko brojeva jer povod turneje je 20 godina od objavljivanja prvog albuma «Plays Metallica by Four Cellos», zbog čega su postali prepoznatljivi. No, ljubitelji ove ekipe znaju kako priča ide pa tako i da je ovo bila posebna prilika vidjeti četiri violončela na pozornici (inače ih je troje op.ur.). Na ovoj turneji se pridružio i Antero Manninen, originalni član Apocalyptice, koji je prigodno započeo pjesmu «Welcome Home» i preuzeo ulogu vodećeg violončela, dok je publika počela spontano pljeskom davati ritam na početku, a onda opet utihnula kako bi čula svaki detalj koji je Antero vrlo precizno izveo. Tu je najavljena kratka stanka, a poseban pljesak je dobio Paavo koji je došao na štakama, jer je imao nogu u longeti.

Koliko god je prvi dio koncerta bio vrlo precizno odsviran, svakako je nedostajalo još više energije i komunikacije između benda i publike. To jednostavno nije bila Apocalyptica kakvu smo, primjerice, mogli vidjeti i čuti prije dvije godine u Zagrebu. Paavo je opravdano sjedio, ali se trudio komunicirati raznim ekspresijama lica, no ostali članovi su bili poprilično statični. Tomu je još više doprinjela vrlo jednostavna pozadina; četiri panela preko kojih je naglasak bio na igri svjetla i sjene. Zbog svega toga, od drugog dijela koncerta se očekivalo nešto više.

I doista je bilo bolje. «Fade To Black» je otvorila drugi dio koncerta, kada se pojavio bubnjar Mikko Sirén na modificiranom bubnju, koji je djelovao kao da je sastavljen od velikih cijevi. Publika ga je prikladno pozdravila, a onda je uslijedio spektakl. Konačno se pojavila ona tražena energija kada su se začuli prvi tonovi «For Whom the Bell Tolls», kada se publika počela ustajati, pljeskati i vikati, a i bend se konačno aktivirao na pozornici. Na samom početku je bubanj malo bio preglasan u usporedbi s gudačima, no to se kroz pjesme relativno reguliralo. Zapravo, čini mi se da ovako nešto Lisinski nije skoro doživio pa je to ipak bilo malo prežestoko za ovu dvoranu. Ali važno je da su svi uživali.

Perttu je u jednom trenutku predstavio bend, prisjetio se kako je došlo do ideje da snime ovaj album i prvo je prozvao Eiccu, idejnog začetnika priče zvane Apocalyptica. Posebno se našalio na račun Paave koji je ozlijedio nogu i svirao s longetom. Nastavili su sjajan niz pjesama, «Orion», koji je dočekan s velikim pljeskom, a zatim i «Escape» koju nisu svirali od 1993. godine, a to je ujedno i jedna od prvih pjesama koju su naučili svirati. Uz «Seek & Destroy», koju je publika podržala pjevanjem, zaključili su službeni dio koncerta, a nije dugo trebalo da se dvoranom počne oriti «We want more». Toliko glasan poziv ova dvorana ne pamti i Apocalyptica se vratila odsvirati još dvije pjesme. «Nothing Else Matters» je izvedena vrlo dirljivo jer ju je publika pjevala, a onda se Eicca obratio s vrlo upečatljivim riječima. Za iduću pjesmu je rekao da treba obratiti pozornost na tekst jer on ne zastarijeva. S tom pjesmom su se zahvalili publici što su došli i zamolili da vole druge i vole sebe, uz čvrsto obećanje da će se Apocalyptica ponovno vratiti u Hrvatsku. Bila je to pjesma «One» na kojoj se publika ustala i glasovno podržala ove finske virtuoze.

Bila je ovo neobična večer. Od prvog, pomalo statičnog, dijela koji nas je vratio 20 godina unazad, do drugog dijela koji je konačno izvukao energiju kakva se tražila. Apocalyptica se svakako puno bolje snalazi na festivalskim i klubskim pozornicama, a svakako ih uskoro očekujemo na jednoj takvoj.

Set lista
Enter Sandman
Master of Puppets
Harvester of Sorrow
The Unforgiven
Sad but True
Creeping Death
Whenever I May Roam
Welcome Home (Sanitarium)

Fade To Black
For Whom the Bell Tolls
Fight Fire With Fire
Until It Sleeps
Orion
Escape
Battery
Seek & Destroy

Bis
Nothing Else Matters
One

Foto: Helena Ernoić