IZVJEŠĆE: Laibach je ostvario sve naše snove!
Možda jedan od najzahtjevnijih i najambicioznijih projekata koje je Laibach uspio postaviti na scenu nije niti u jednom trenutku podbacio.
Ovaj koncert, održan u utorak u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinkog, može se postaviti kao primjer odlično konceptualno zamišljenog i razrađenog projekta koji uzima u obzir sva osjetila publike te u isto vrijeme ne podcjenjuje njihovu inteligenciju; čak štoviše, tjera ih da se u potpunosti uključe u svaki segment izvedbe ako je žele u potpunosti doživjeti.
Dvosatna izvedba može se, ako želite, uzimajući u obzir da je ovdje bio i više nego prisutan orkestar i zbor RTV Slovenija, opisati i kroz rječnik klasične glazbe. Nastup podijeljen u dva dijela, odvojen dvadesetominutnim intermezzom (radničkim pravom na odmor), pružio je zaista izvanrednu interpretaciju glazbe i riječi. Kroz prvi dio u kojem je u Zagrebu premijerno izvedena suita “Krst na Savici” prema stihovima Franca Prešerna i dvadesetominutni odlomak iz Griegove nedovršene opere “Olav Tryggvason” pa sve do Laibachovih ‘’hitova’’ kojima su pridobili širu publiku 90-ih; koncept izvedbe je bio veoma klasičan kako i priliči prostoru. Pandan tome bila bi izvedba Brucknerove 5. Simfonije, nakon koje bi publika imala priliku malo smiriti strasti i shvatit čemu je upravo svjedočila i pripremiti se za nešto laganiju Mozartovu u G-duru i sve završiti svima znanim romantičnim Straussom, kao što je i ovdje bio slučaj.
Foto: Miro Majcen
Prvi dio koncerta na sve prisutne ostavio je veliki utisak, čak i na one rođene nakon 90-te koji nisu imali prilike svjedočiti prvim istupima Laibcha na sceni; bogatstvo zvuka i slike koji su bili u tolikoj sinergiji isprepletali su se sa snažnom interpretacijom teksta koja je ostavljala zaista dojam svojevrsne moći I suverenosti koju rijetki mogu pokazati na sceni, a da ne pokleknu i prijeđu u pretencioznost.
Orkestar i zbor RTV-a pod ravnanjem Simona Dvoršaka bio je izvrsna baza za sve ono što je Laibach htio postići svojim nastupom. Izvrsno usklađen orkestar s odlično izrađenom dinamikom i vođenim dionicama violine i viole koje su se nadopunjavale s violončelima te brass sekcijom koja je možda po nekima previše suptilno, ali zaista pomno promišljeno zaokruživala cjelinu svake izvedbe te preciznom ritam sekcijom koja je možda imala i najteži zadatak upotpunjavanja već poznatih ritamskih obrazaca, odradila je maestralni posao. Također, nikako se ne smije izostaviti zbor. Izraz koji sam već spomenula ‘’moćno’’. koncert ne bi bio ni u pola ‘’moćan’’ da nije bilo podrške zbora koji je nadopunjavao svaku pjesmu i dao joj određenu punoću i stvorio zaokruženu cjelinu.
Foto: Valter Leban
Zaokruženosti cjelini pridonijela je i vizualna komponenta. Naime, bend je od orkestra i zbora bio odvojen prozirnim platnom na kojem se odvijao lucidni suživot tehnike i simbola koji proživljavaju novi život (Jelenje Staze). Vješto su kombinirali Maljevičevo suprematističko znakovlje, apstraktne motive Kandinskog, ideološko i industrijsko znakovlje, elemente iz nacionalne art ikonografije te neke iz međunarodnog miljea, primjerice jelen s Landseerovog platna Monarch of the Glen .
U drugom dijelu koncerta , publika je mogla uživati u izvedbama pjesama kao što su “Eurovision”, “Now You Will Pay”, “Smrt za smrt”, “We Are Millions and Millions Are One”, “Vor Sonnen-Aufgang”, “Vor Sonnen-Aufgang”, “Resistance Is Futile”, a u kojem je uloga orkestra i zbora stavljena u drugi plan sve do spektakularnog bisa kojim je Laibach ‘’pogodio u živac’’ sve prisutne.
Foto: Valter Leban
Izvedba pjesme ‘’Life is Life’’ bila je svojevrsna osobna oda njihovom radu i publici kojoj su, vjerujem, prolazili trnci tijekom izvedbe. Toliko zvuka, suptilne energije, postojanja i neke čudne unutarnje snage i mirnoće, s druge strane, stopilo se u toj izvedbi koja je zvučala maestozno poput kakvog velikog finala Beethovenove simfonije. Nema puno riječi kojima bi se to moglo opisati osim osjećaja koji vas prožima kada svjedočit nečemu velikome.
Ovo je bio taj trenutak i savršen završetak koncerta kojim je Laibach pokazao svoju veličinu i ušutkao sve kritičare koji su im u nekom trenutku osporavali glazbeno znanje i muzikalnost. Laibach je još jednom pokazao da je glazba umjetnost u svakom smislu te riječi; ona vas dodiruje i prožima kroz sva osjetila, ne treba ju stavljati u okvire i okove politike, Sistema i naučenih doktrina; samo ju treba osjetiti, živjeti s njom i proživljavati ju svaki trenutak onako kako ju osjećate jer tek onda ona postiže svoju stvarnu svrhu.
Mislim, Kim Jong-un je očito zadovoljan.
Foto: Miro Majcen
