Aljoša (Pavel): “Moj prioritet je da pišem što radiofoničnije pjesme koje nisu „glupe“ niti vremenski uvjetovane”
13. svibnja 2017.
Nikola Knežević (2048 Članci)
Podijeli

Aljoša (Pavel): “Moj prioritet je da pišem što radiofoničnije pjesme koje nisu „glupe“ niti vremenski uvjetovane”

Grupa Pavel je nedavno objavila svoj novi studijski album “Družba krivih odluka”, koji je izašao pod etiketom Dallas Recordsa.

Dolazi i velika koncertna promocija albuma u Tvornici kulture. Koncert će biti održan 27. svibnja, a ususret njemu razgovarali smo s Aljošom Šerićem.

Naslov albuma je izvučen iz pjesme “Junaci Hatzove ulice” i čini mi se da smo svi prije ili kasnije bili u takvom društvu. Kako to da si ga odlučio učiniti fokusom ovog albuma, što te potaknulo? Upoznaj nas s tim društvom!
Okidač je bio preseljenje iz stana u Hatzovoj, iz četrdesetak kvadrata koji su, u petnaestak godina koliko sam proveo u njemu, uvelike zaokružili moje odrastanje. U njemu je, zajedno samnom, stasala jedna generacija ljudi koji su od amaterskih enologa i priučenih pjevača redom postali očevi i majke. Utvarali smo si da smo posebni i ja još uvijek vjerujem u tu laž. Makar, kao što si i sama primijetila, takvo društvo i slično odrastanje su imali gotovo svi. Ja sam samo imao sreću i mogućnost da ih pretočim u više manje suvislu pjesmu.

Čini mi se kao da je album dnevnik jednog životnog poglavlja. Slažeš li se?
Upravo to, dojadilo mi je pisanje o muško-ženskoj ljubavi. Ljubav prijatelja je u nekim slučajevima stalnija i bolja, veća od romantične ljubavi. Romantična ljubav je neopravdano glorificirana naspram one „običnije“, prijateljske. I sam sam za vrijeme pisanja i snimanja albuma postao suprug i otac i shvatio da je vrijeme da dam obol i tom „prošlom“ životu. Makar, moram priznati kako se i nije puno toga promijenilo, osim što druženja počinju s ručkom, a završavaju u 11 navečer (za razliku od prijašnjih koja su počinjala u 10 navečer i završavala zorom). Mamurluk i mala djeca ne idu zajedno najbolje.

Ovo je vaš četvrti studijski album, smatraš li da je prirodno što su na red došle teme koje govore o starenju, prolaznosti i egzistencijalizmu?
Svakako. Drugačije stvari i teme te interesiraju, razmišljaš o tome što te čeka sutra, ne srljaš, odmjereniji si, smrt ili bolest nisu više samo teme kojih se dotičeš u filmovima.

Možemo li reći da je u tvom slučaju pisanje poput «čišćenja»?
Moguće, iako mislim da je u mom slučaju stvaranje odraz moje prirođene introvertiranosti – sklonosti da se zatvorim u vlastiti svijet i sastavim nešto samo svoje. Nekad je to bila fotelja, šeflja umetnuta u procijep naslona kao poluga gasa, druga u krilu kao volan i eto me u vlastitom X wingu. Kasnije su to bile videoigre, sad je to pisanje pjesama.

Prolazeći kroz teme ovog izdanja, kao da nailazim na neke suprotnosti u odnosu na prethodni album (prezentiranje ljubavi). Koje su po tebi glavne razlike u odnosu na prethodni album?
Ipak je najveća razlika što je na ovom albumu bend najprisutniji. Osjeti se da se radi o 8 ljudi koji su već preko tri godine zajedno, ali isto tako i moja inklinacija da pišem šlager pop – potpuni sam fan velikih, orkestralnih pjesama koje u osnovi imaju laganu i jednostavnu melodiju. Nažalost, još nisam imao privilegiju snimati s orkestrom, al se nadam da će uskoro naići i takva prilika.

«Družba krivih odluka» je vani, možda je još rano za neke prognoze, ali imate li već neku povratnu informaciju od publike, obzirom da su upoznati s nekim singlovima? Kako su prihvatili nove pjesme?
Nedavno smo u Rijeci odsvirali par novih pjesama u trenutku kada album još nije ni bio vani i moram priznat da su odlično prošle. Pokušavam se ne zamarati s razmišljanjem što bi publika Pavela htjela čuti. Na kraju krajeva, to niti nije neki veliki broj, niti se od nas očekuje da utječemo na visinu dionica našeg izdavača kao što to radi recimo Coldplay, kada izda album. Nemamo taj pritisak. Moj prioritet je trenutno sasvim osoban, a to je da pišem što radiofoničnije pjesme koje nisu „glupe“ niti vremenski uvjetovane. Htio bih da pjesme Pavela jednako budu, odnosno ne budu suvremene – kako danas tako i za 30 godina. Ne želim da se kod Pavela čuje da smo album snimili sredinom desetih.

Kako to da ste snimali na dvije lokacije? Je li dugo trajalo snimanje novog materijala?
Većina albuma je snimljena u studiju RSL u Novom Mestu, a tek manji dio kod Skansija u studiju. RSL je sjajno mjesto jer, iznad studija (koji je uzgred rečeno odličan), postoje i apartmani u koje smo nas osam komforno stali. Tako smo imali taj užitak snimanja u kućnim papučama. Snimanje u Zagrebu je stresno, najčešće u kasnim popodnevnim satima, jer gotovo svi imamo „dnevne“ poslove i onda je teško napraviti rez i odjednom na silu biti kreativan. Zbog toga i ne vjerujem da će Pavel ikad više snimati u Zagrebu – ili RSL ili možda najam neke kuće u Lici, glavno je maknuti se.

Naslovnica albuma je zanimljiva, vrlo jednostavna, no uz interesantan detalj, a to je džepni sat u tvojoj ruci. Čija ideja se krije iza ove priče?
Zvonimir Ferina nas je slikao i imao je tu ideju koja ima logike, budući da toliko pjesama govori o prolaznosti, vremenu i krivim odlukama. Tako da je posve logično da i na naslovnici s nekim takvim detaljem damo do znanja o čemu se radi.

Objavili ste nekoliko singlova prije objave albuma. Danas je popularno snimati EP i izbacivati pjesmu po pjesmu… Iz vašeg iskustva, koji je najbolji «recept» da publika zapazi album?
Album je bivša forma, vratili smo se u vremena pedesetih godina kad se glazba bazirala na singlovima. To nije nužno loše, iako ja volim LP i do kraja života ću se sebično držati te forme. Nema recepta. Jedino što je važno ukoliko želite imati zapaženiji uspjeh, zbog običaja glazbenih urednika, jest da na radiju ne pjevate na engleskom jeziku. Jednostavno, domaći glazbenici na engleskom se ne emitiraju. Zašto je tako u to ne bih ulazio. Međutim, s druge strane, osobno ne vidim razloga zbog čega bježati od materinjeg osim ako to nije linija manjeg otpora – na engleskom sve zvuči bolje i možeš podvaliti svašta ako imaš dobru melodiju. Hrvatski iziskuje trud i zato više cijenim one kojima se da hvatati u koštac s njime.

Dugo godina ste na sceni i svakako bi se osvrnula i na današnje nove generacije izvođača… Aljoša, viđali smo te kao člana žirija RockOff festivala. Što misliš o toj novoj generaciji koja se pokušava probiti na domaćoj sceni? Ima li neki bend da ti se posebno svidio?
Ima dobrih bendova, izdvojit ću samo one s Rockoffa iz prošle sezone poput Lika Kolorado, Rezerve, Izeta Medoševića, U pol devet kod Sabe, Nezahvalnici, Auguste, Mangroove itd. Nekoga sam sada i ispustio, nek mi ne zamjere jer su gotovo svi redom bilo jako dobri do odlični. Ja bih samo volio da više njih ima onaj unutarnji drajv koji ih tjera da žele biti prvi na radiju, da imaju hit pjesmu, da se bore na ljestvicama s „estradom“; da se ne zadovolje s tim da imaju pjesmu koju će slušati krug od sto ljudi nego da pucaju više. Nekima su ambicije preskromne dok drugi čak i pucaju predaleko s obzirom na domete, pritom mislim na uspjeh u inozemstvu i ostvarenje međunarodne karijere. Svaki bend koji želi nešto opipljivo učiniti vani, uz dobre pjesme i odličan naglasak, mora biti spreman na preseljenje u Berlin ili London i na pranje suđa i obijanje vrata nezavisnih kuća, makar godinu dvije. Iluzorno je očekivati da ćeš dobiti šansu prije nego isto toliko dobar bend, a koji je pritom  i na samom izvoru. Nije za ludu da glazbenici sele iz Splita u Zagreb, a sad zamisli koja je razlika Zagreba i ne znam Nashvillea?

Ako se ne varam, ti i Antonia ste radili i na nekim projektima nevezano za Pavel. Možeš li nam otkriti nešto više o suradnji u plesnoj predstavi “Room N°7”?
Radi se o jako lijepom dramsko-plesnom projektu Andreje Solomun i Judite Franković. Forma pisanja za kazalište me uvijek intrigirala, pa sam bio sretan što mi se ukazala takva prilika. Isto tako sam imao sreću da se njima svidjela glazba koju ja i Antonija pripremamo za jedan projekt nevezano za Pavel, pa sam fragmente te glazbe iskoristio za predstavu. Svakako preporučujem pogledati!

Vjerujem da će plesno biti i na koncertu u Tvornici, a posebno nas veseli što će s vama biti i Antonia. Spremate li nešto posebno za taj koncert?
Koncerti u Zagrebu su uvijek posebni, ako ništa onda po broju ljudi koji ih pohodi. Jednostavno statistički, Zagreb je najveći grad pa je normalno da tu imamo i najviše publike. Trudit ćemo se biti drugačiji nego što smo bili do sada u Tvornici, treći put smo tamo i nadam se da ćemo opet zadovoljiti.

Prošlo je tri godine od vašeg posljednjeg koncerta u Tvornici, imate li barem malo tremu?
Uvijek  imam tremu neposredno prije izlaska na stejdž. Najbolji način opuštanja je dobra priprema. Kao i kod ispita ili zadaćnica bit će te strah, ali čim vidiš pitanja i skužiš da znaš, opustiš se i dalje je lagano. Tako je i na koncertima – nakon par pjesama skontaš da je sve ok i onda uživaš. Problem je ako zineš u papir, onda počne znojenje i agonija.

Hoćete li imati radno ljeto, obzirom da vam predstoji promocija albuma?
Srećom svirat ćemo posvuda: od Vukovara, preko Osijeka, do Poreča i Dubrovnika. Bacite pogled na naš Facebook i nadam se da se vidimo na nekom od koncerata.

Razgovarala: Helena Ernoić

Foto. Zvonimir Ferina