Vrlo dobra priča, odlični dijalozi i glumci koji su, ne upadajući u manirizam i karikaturu, donijeli radost, i malenima i velikima (obično pod izlikom da idu na ovakav film samo zbog svoje djece).
Prije mnogo i mnogo godina kad se u kino hrlilo i na ovim prostorima, kad nije bilo moderne tehnologije, kad su djeca i omladina čekala zimsko ferije da bi dan za danom (a ne samo jednom tjedno ili nekoliko puta mjesečno) mogli uživati u pokretnim slikama; kad se na nove svjetske naslove moralo čekati mjesecima (pa i godinama) postojao je, dakle, dobar (socijalistički) običaj da se u ta dva tjedna kad hladnoća stegne na kontinentu, možeš zgrijati u mraku dvorane koja nije nudila ni savršen zvuk, niti kristalnu sliku, ali je davala savršen osjećaj da će, bar u ta dva sata šarenilo boja razbiti sivilo koje nas je tada okruživalo. Sjetio sam se toga osjećaja gledajući peti nastavak uzbudljivih avantura pirata s Kariba i njihova vođe kojega je sjajno utjelovio, često nedovoljno vrednovan i pomalo podcijenjeni, Johnny Depp.
Ovaj film izvrsno bi se uklopio i u repertoar tadašnjega filmskoga dvotjednoga maratona, ali zadovoljava kriterije i današnjeg klinca i djeteta u nama koje rado gleda uzbudljive (i nevjerojatne) doživljaje pirata, kauboja, indijanaca, istraživača svemira ili nekog sličnog junaka kojima se uvijek bez stida vraćamo i u godinama kad su nam po sadržaju bliže teške europske drame. Vrlo dobra priča, odlični dijalozi i glumci koji su, ne upadajući u manirizam i karikaturu, donijeli radost, kako već rekoh i malenima i velikima(obično pod izlikom da idu na ovakav film samo zbog svoje djece). Nije u pitanju samo Depp, već su tu i velikani poput Geoffreya Rusha i Javiera Bardema koje poznajemo iz potpuno drugih (“težih”) projekata, a koji dokazuju i pokazuju kako se i na ovakvom poslu prepoznaju (glumački) junaci. Mlađi dio postave (Kaya Scodelario i Brenton Thwaites) dobro pariraju starijim i već etabliranim kolegama. Ne zaboravimo Kevina McNallyja, ali ni minijaturu sir Paula McCartneya (od kojega bi David Beckham imao štošta naučiti – njegovih nekoliko kadrova u najnovijem filmu Guya Ritcheja o kralju Arthuru naišli su na nepodijeljene antipatije i među kritičarima i među publikom).
Scenarij potpisuje suradnik Stevena Spielberga (surađivali su na filmovima “Terminal” i “Catch Me If You Can”) Jeff Nathanson. Režije su se prihvatili Joachim Ronning i Espen Sandberg (redatelji hvaljenog Kon-Tikija). Dobro, u filmu, naravno, ima pretjerivanja (npr. krađa sefa zajedno s cijelom bankom na početku ili epizoda borbe s morskim psima), no to je u ovakvim djelima prednost, a ne mana. Film je duhovit, a na kraju pobjeđuje – ljubav. Ljubav koja je i pokrenula događaje u petom dijelu franšize.
Prafrazirajući klan Huljić – na kraju se grle i ljube dobri, loši (ne i) zli. “Al’ nitko tako kao ti…”. I “…sve bi seke ljubile mornare (pardon, gusare)…”. Ljube se tako Henry Turner i Carina Smyth, Will Turner i Elizabeth Swann, a zbog ljubavi prema kćeri, Barbossa žrtvuje vlastiti život povlačeći strašnog Salazara na dno oceana. Čiča miča nastavlja se priča.
Foto: Screenshot