“Dolazim u Zagreb od sedamdesetih godina i uvijek mi je bilo ugodno biti i svirati ovdje”, rekao je veliki Pat Metheny na fantastičnom nastupu u KD “Vatroslav Lisinski”, dodavši kako se ” puno promijenilo” od kad je prvi put zasvirao u glavnom gradu Hrvatske. Ono što je ostalo isto jesu frizura (kosa), umijeće sviranja i suradnici koji su novi, mlađi, ali i na, uvijek visokoj, tehničkoj i interpretativnoj razini.
Moj prvi susret s glazbom Pata Methenyja bio je ranih osamdesetih godina kad smo se tek upoznavali s genijalnim jazzerima ECM etikete. Običaj je bio da se (osim pojedinačnih izdanja) objavljuju i tzv. kolekcije, pa je tako PGP RTB objavio deset albuma (devet + dvostruki Jarretov “Koeln concert”). Rijetki su tada imali novca za kupnju cijeloga kompleta, pa sam se dogovorio s prijateljima da svatko uzme po dva naslova. Nešto smo dogovorili, a nešto je bilo i pitanje kompromisa. Bili su tu Wes Montgomery, Ian Garbarek i Keith Jarret, Art Ensemble of Chicago, Nana Vasconselos, već spomenuti Jarret i “American Garage” Methenyja iz 1979. I dan danas kad smo se (i u Hrvatskoj i inozemstvu) nagledali i naslušali vrhunskoga jazza, kada smo proširili svoje glazbene vidike, vjerujem da su najbolje prošli oni koji su dobili Jarreta i Pata Methenyja.
Pat Metheny u svijetu glazbe poznat je kao svestrani glazbenik, skladatelj i gitarist vrhunske tehnike, ali i edukator (poznate su njegove glazbene radionice) i promotor jazza, višestruko nagrađivani umjetnik koji je, uz već spomenutog Wesa Montgomeryja, Charlieja Christieja i Djanga Reihardta, jedan od četiri gitarista u (Down Beatovoj) Dvorani slavnih. Reputaciju je potvrdio (i ojačao) dvoipolsatnim nastupom u Lisinskom na kojem je izveo djela iz svoje prebogate karijere. Umjetnik, najavljujući recentnu turneju, kazao je i ovo:” Proteklih godina moj kreativni proces bio je uvijek isti: napiši glazbu, snimi pjesmu, napravi turneju. Ovoga puta želio sam pomalo promijeniti obrazac. Kroz godine prikupio sam veliki repertoar koji nikada neću stići odsvirati, pa sam pomislio da bi bilo zanimljivo udružiti se s vrhunskim glazbenicima koji bi ga odsvirali i nadogradili vlastitim umijećem.” A kad smo već kod suradnika, odnosno dijelova kvarteta, krenut ćemo od kralježnice, od temelja – na bubnjevima Antonio Sanchez, jedan od najboljih svjetskih instrumentalista koji je surađivao s velikanima poput Garyja Burtona, svirao s Chickom Coreom, ali i skladao glazbu za jedan od najboljih filmova u posljednjih deset godina, Inarrituov “Birdman”. Savršen timing; jakost i blagost. Kotrljajuća grmljavina. Tako bismo opisali njegovo umijeće. A što reći za krhku Lindu Oh, (kontra)basisticu, višestruko nagrađivanu umjetnicu iznimno aktivnu na njujorškoj sceni. I, na kraju, pijanist Gwilym Simcock kojega stavljaju u istu rečenicu (ili rame uz rame) s Bradom Mehldauom i (već nekoliko puta spomenutim) Keithom Jarretom. Chick Corea o Simcocku je rekao i ovo:” Gwilym je originalan, kreativni genij”.
Ne treba trošiti riječi na tehničku razinu svirke, ali valja napomenuti kako ovo nije bio koncert Pata Methenyja i pratećega trija, već sastav funkcionira kao kvartet; umjetnici su (glazbeno) ravnopravni i diskretno prate onoga koji (ili koja) u tom trenutku solira ili improvizira. Solo točke, ali i tri dua koja su bila na kraju nastupa, kao i dva dodatka (solo i kvartet) održali su pozornost i visoku kvalitativnu razinu tijekom dva i pol sata. I oni koji se s glazbom Methenyja susreću rijetko (ili prvi put) i oni koji njegov opus odlično poznaju mogli su uživati u, nije pretjerano reći, jednom od najboljih glazbenih događaja ove godine. I “lirski”, ali i heavy dijelovi, zvuk gitare (koju Metheny tretira, ovisno o skladbi, svaki put drukčije – čas je to gitara, čas truba, čas synthesizer…) i drugih instrumenata zasluženo su pobrali pljesak koji je često prelazio u ovacije. Pat Metheny, Antonio Sanchez, Gwilym Simcock i Linda Oh. Oh, kakva večer! Večer za pet (plus).
Foto: YouTube Screenshot