Roger Waters je oduvijek bio poseban lik. Jedan je od osnivača Pink Floyda, institucije progresivnog rocka, i nakon odlaska Syda Barretta iz benda nakon prvoga albuma još prije pedeset godina, autor velike većine materijala benda, dok ih i sam nije napustio 1985. godine.
Nakon toga nastavlja solo karijeru, snima nekoliko albuma, ali zadnji studijski album prije recentnog “Is This the Life We Really Want?“ snimio je prije 25 godina, još daleke i predaleke 1992. godine.
U međuvremenu je na nekoliko turneja promovirao svoj rad po cijelom svijetu gdje je na koncertima kombinirao solo albume sa stvarima koje je napravio u Floydima, s naglaskom na svoje možda i najambicioznije djelo, album “The Wall“. Prije 12 godina napravio je projekt “Ca Ira“, konceptualnu operu o francuskoj revoluciji, koja nije privukla previše pažnje, a realno nije to baš ni zaslužila. I tako nakon dugog vremena čekanja dolazimo do novog albuma koji je izašao ovih dana.
Album je najavljen singlom “Smell the Roses”, koji nas je uspio možda i malo prevariti. Rifoidna stvar dala je naslutiti da ćemo dobiti jedan poprilično žestoki album, ali nije baš tako, album je “relativno“ mirniji uz podosta akustičnih dijelova. Glazbeno, to je album koji se kreće negdje između “Animals“ i “The Wall“, znači druga polovina sedamdesetih godina, a i same teme pjesama kreću se u tom pravcu.
“There’s a mad dog pulling at his chain
A hint of danger in his eye
Alarm bells raging round his brain
And the chimney’s broken in the sky……
Wake up, wake up and smell the roses…“….uz lavež pasa kao s “Animals“….
U Deja Vu, drugom singlu koji je najavio album, krasnoj akustičnoj pjesmi koja kao da je sišla s “The Wall“, reflektira se na boga, štoviše atendira da bi možda sam odradio bolji posao od njega…
“If I had been God
With my staff and my rod
If I had been given the nod
I believe I could have done a better job“…
Ima na albumu i vrlo lijepih lirskih momenata praćenih prekrasnim melodijama, kao “ The Last Refugee“ na primjer. Druga krajnost je možda tekstualno najzahtjevnija pjesma na albumu “ Picture That“, dok glazbeno priziva “Sheep“ sa “Animalsa“.
“Picture a courthouse with no fucking laws,
Picture a cathouse with no fucking whores,
Picture a shithouse with no fucking drains,
Picture a leader with no fucking brains……
Follow Miss Universe catching some rays
Wish you were here in Guantanamo Bay!“
U uvodu naslovne pjesme čujemo kako se “funny guy with funny hair“ obrušava na CNN: “ You’re CNN. I mean it’s story after story after story is bad. I won. I won. And the other thing, chaos. There’s zero chaos. We are running. This is a fine-tuned machine“. I nakon takvih bedastoća Waters se u pjesmi s pravom pita, “Is This the Life We Really Want?”, a na kraju to pitanje je naslov te potka cijeloga albuma, i kad čujemo tako nešto svi bismo si morali postaviti takvo pitanje.
Ovih dana čitamo da se na svojoj sjeverno američkoj turneji gadno obrušio na dotičnog Trumpa, od kojega je btw čak i malo stariji, i tu vidimo da je Rogeru Watersu još itekako stalo, još uvijek je bijesan i „pissed off“ i srećom kao i uvijek do sada taj svoj bijes i ljutnju zna vrlo dobro uobličiti u svoje pjesme.
Sedamdeset godina je odavno na leđima, ali vidi se da volje i želje i dalje ima u izobilju, a samo znanje nikada nije bilo upitno, i dalje je “master of words“. Za suradnike na albumu okupio je zaista impresivnu ekipu, prvenstveno tu mislim na producenta Nigela Godricha, naravno ponajprije poznatom po radu s Radiohead, i koji s Thomom Yorkeom svira i u Atoms for Peace, ali koji je radio i sa širokim dijapazonom glazbenika od Becka i R.E.M.-a do Paula McCartneya i U2-a. Odličan izbor, jer Godrich je donio možda i nešto mlađe krvi u projekt, a s druge strane je odlično pogodio i onaj sound i glazbeni touch sredine i kraja sedamdesetih godina.
Uz njega svakako valja spomenuti i Jonathana Wilsona koji je svoj doprinos dao na gitarama i keyboardsima, a isto tako je kao producent surađivao s mnogim znanim imenima, kao recimo vrlo uspješno na zadnjem albumu Father John Mistyja.
Na kraju ćemo reći samo da je Roger Waters snimio jedan vrlo dobar album, i kako se nadamo da sljedeći nećemo morati čekati tako dugo kao što smo čekali na ovaj.