- Jedna od prvih kantautorica novog vala u našoj regiji još iz doba projekta Bistro na rubu šume, Anita Iličić, nastupala je ovih dana na Exposure Music Festivalu u Velikoj Gorici.
Tim povodom razgovarali smo s ovom sjajnom kantautoricom, ali i želeći doznati planove za budućnost.
Već sam te prozvao kantautorskom povratnicom, dugo te nisam viđao, barem po pitanju glazbenih aktivnosti. Pa što je Anita Iličić radila u međuvremenu sve do dolaska u Veliku Goricu?
Pošto sam ovdje svirala prije pet godina u međuvremenu sam snimila novi album, ali na koji sam čekala 10 godina da se dogodi. Pjesme su dugo pisane i probirane te se nije dogodila neka promocija jer sam htjela okupiti bend i sve promovirati. No, bili smo iz više gradova i probe nisu uspijevale, trudili smo se i putovali ali sve se zakompliciralo i odustali smo do te priče. Krenulo je sve lagano, nije mi bilo cilj da nešto postižem jer sam prije svega pjesme pisala iz ljubavi i bez prve ideje da to negdje izađe. Kasnije sam počela svirati i onda mi je bio cilj uraditi album koji nije službeno objavljen za neku etiketu nego sam ga postavila na neku rock stranicu za besplatno preuzimanje. To je bilo to. Nekako sam zaokružila tu želju, a mimo toga nekih velikih ambicija da gradim svoje ime, nema mojeg imena bez muzike, a da praviš muziku moraš se malo distancirati i živiš život. Na kraju ćeš iscrpiti teme ako se budeš fokusirao na karijeru, ako se budeš fokusirao na intervjue, svoju osobnost. Kao ti si sada kantautor i svi očekuju od tebe da napreduješ, guraš i nešto postigneš, ali izgubila sam želju da se guram i postižem nešto u Srbiji gdje to više nitko i ne sluša niti cijeni. Možda se radi o onom – „bacanje bisera pred svinje“. Ali jednostavno tamo čovjek stigne toliko daleko koliko je gurao i mislim da ne treba siliti stvari.
Ima nas koji bi te voljeli vidjeti opet, možeš li nam barem pružiti tračak nade da ćeš nam se vratiti?
Pa u biti tu sam i nisam. Imam taj dio ličnosti koji se povlači u sebi i izlazi napolje. Uvijek imam potrebu i za jednim i za drugim. Imala sam potrebu distancirati se u potpunosti kako bih vidjela što će se dogoditi, a onda kada svi povjeruju da sam izašla iz priče onda opet da vidiš možeš li se vratiti na isto mjesto ili neko drugo. Tako da je život taj koji se događa, a muzika je ljubav i njom se i dalje bavim, ali sam izabrala drugu formu. Trenutno sam ulični svirač i dosta uživam u tome. Izađem kada želim i često, sviram napolju i čuje me više ljudi nego u klubovima gdje se skupi 20 ili 30 ljudi.
Kako ti se sviđa ovaj festival i ova koncepcija?
Ovo je lijepo zato što to nitko nije radio, barem ne znam takvoga. Onda to postaje specifično za ovo mjesto i za ovaj festival. Baš sam razmišljala što bi se tu moglo dogoditi na budućim festivalima, dobro bit će novih kantautora, ali razmišljam da ćemo se kroz neko vrijeme opet tu susretati. Baš sam pričala sa Sašom Paljenkašem, mogli bi napraviti jednu binu i da ona bude za nekog tko se nalazi na licu mjesta i ima svoje pjesme, te da mu pružimo priliku tijekom večeri, a da se nije prijavio. Nešto poput u Srbiji što ima „Pesničenje i pesnik namernik“ koji može recitirati poeziju ili biti kantautor koji će svirati, odnosno koji se nije prijavio ali da svira na licu mjesta. Ili recimo da nam odrede teme i daju par dana kako bi pisali pjesme na tu temu, onda trećeg ili četvrtog dana da čujemo što smo napravili. To bi mi bilo zanimljivo (smijeh).
Ne mogu, a da te ne pitam za jednu kantautoricu iz tvog grada koja se probila na sceni, govorim, naravno, o Tamari Ristić Kezz. Koliko su vam se putevi ukrstili u karijerama?
Pa, samo su se jednom ukrstili. Sada živim u Novom Sadu i par puta sam samo bila u Kikindi, ovdje sada radim i tu mi je dijete. Ona je pjevala na promociji mog albuma u Kikindi i iznenadila me obradom moje pjesme. Toliko, možda smo još jednom nastupale na Radio Novom Sadu koji je prenosio emisiju uživo iz Kikinde te smo tada svirali zajedno.
I dalje se nadam da ćeš nas makar malo uveseljavati novim pjesmama, odnosno da ćeš se držati svog stila života, ali da ćeš i dalje biti prisutna u glazbi.
Pa da. Nisam toliko prisutna jer mi je crkao kompjuter, a to smatram privatnim vlasništvom i moga bi se popraviti. Jednostavno nisam online pa sam kao mrtva. Ne šeram svoje stvari, ali muzikom se bavim svakodnevno, prsti su mi se raspali jer sviram svaki dan u gradu po tri ili četiri sata. Jako uživam i budu ekipe s kojima razgovaram, vidim kako im se svia, budu tu i autorski blokovi i tako. Ali prijavit ću se povremeno na neki festival zbog tebe i onih koji me slušaju….
…“Poštovanje, drago mi je i bilo mi je jako lijepo slušati vas“ (ulijeće čovjek u kraj intervjua)…
E hvala. Evo to me raduje kada ti netko priđe tijjekom intervjua (smijeh)
(smijeh) Hvala ti na razgovoru
Hvala tebi