Vesna Pisarović se kao dio jazz tria predstavila po prvi put publici u Slavonskom Brodu u sklopu Brodskog glazbenog ljeta.
Po prvi put brodska publika mogla je Vesnu Pisarović gledati u jazz izdanju nakon što je zamrznula svoju pop karijeru i odselila iz Hrvatske, prvo u Den Haag gdje se školovala na Kraljevskom jazz konzervatoriju, a sada živi i radi u Njemačkoj (Berlin) gdje gradi svoju jazz karijeru. Vesna je izdvojila nekoliko minuta za razgovor s novinarima u Sl. Brodu i evo što smo sve saznali o njezinoj jazz fazi života.
Po prvi put ste kao jazz trio i u Slavonskom Brodu.
Jedva sam ovo dočekala, ali i oluja koja se baš odlučila tri minute prije koncerta sruči, no ništa nas nije spriječilo da uživamo u ovoj prekrasnoj dvorani. Posebno sam se veselila Brodu jer davnih godina, nećemo sada brojati desetljeća, imala sam ovdje prve koncerte s nekim poznatim Brođanima pa mi je drago što sam tu.
Mnogi su se iznenadili kada Vesna pjeva jazz, no je li taj glazbeni izričaj čučao od prvih proba u Požegi?
Pa nije čučao jer moram priznati da tada još nisam poznavala one heroje koji su krivi za ovakvu drastičnu transformaciju tako da je onaj period iza mene divan i krasan, imala sam krasne koncerte, uživala u svim pjesmama koje sam pjevala i svim kontaktima s publikom. Imala sam divne bendove i s njima i dalje surađujem, moram priznati. Ali u jednom trenutku sam osjećala da moram ići dalje, glazba je moj život i smisao mene same, naprosto u jazzu sam našla potpuno ispunjenje svih svojih emotivnih, intelektualnih želja i ambicija.
Je li teško preći iz pop izričaja u jazz, vokalno ali i glazbeno?
Jako teško i to je jedan križ kojeg sam odlučila nositi do kraja života jer konstantno ideja zvuka kojeg pokušavaš naći u jazzu odlazi i ispada iz prstiju, tako da je to jedan proces koji će biti bolan i krasan istovremeno, jedan sadomazohizam do kraja života.
Dugo smo slušali da ste u jazzu, ali nikako da album izađe, no sada je objavljen. Zašto toliko dugo čekanje?
Prvi album sam napravila još prije 5 godina za europsko/američko tržište no on se nije objavio niti je odjeknuo kod nas jer naprosto živim već dugo vani. Međutim, zadnji album koji sam izdala prije par mjeseci zove se “Naša velika pjesmarica” ili “The Great Yugoslav Songbook” gdje obrađujem pjesme, odnosno jugoslavenske hitove i šlagere 50-ih i 60-ih godina na jedan specifičan način. Nije ni pop, ni jazz, ni rock, ni punk, jedan specifičan zvuk smo dobili i izvodimo ga u pratnji hrvatskih glazbenika.
Je li album rađen s hrvatskim glazbenicima?
Album je rađen s krasnim inozemnim glazbenicima poput Greg Cohena koji je dugo godina surađivao s Tomom Waitsom, Johnom Zornom, zatim australskim glazbenicima, The Necks grupom, odnosno to je jedan internacionalni bend koji se skupio ad hoc jednu večer na telefonske pozive i snimili smo album bez jedne probe. Na materijal sam iznimno ponosna.
Koji Vam je jazz uzor?
(smijeh) možemo sjesti. Pa jazz uzor…imam jednog idola, on se zove Steve Lacy i njegov pristup glazbi je ono što pokušavam sama naći kroz glas, on je sopran saksofonist i kroz njega pokušavam doći do zvuka frazirunga kakvog je imala možda Billie Holiday.
Sada već dugo živite vani, kako tamo gledaju na jazz i kada usporedite s Hrvatskom kakva je razlika?
Vani jazz ima veliku državnu podršku i postoje institucije koje podržavaju taj izraz, postoje škole, klubovi i infrastruktura koja to podržava. Iako je teško, jer je konkurencija velika, lako je jer ti dopušta da se razvijaš i budeš spor u tom procesu iz razloga što je sâm proces spor. Kod nas ima krasnih glazbenika kao što je Matija Dedić, Kruno Levačić, Ivor koji danas sa mnom svira, Zvjezdan koji će također ovdje nastupiti. Svi su to glazbenici koji se bore za malu publiku, uvijek je jazz imao malu publiku, ali u Hrvatskoj nema tu podršku. No publike ima.
I festivala ima…
Da, da, i festivala ima.
Može li se onda od jazza živjeti?
To je pitanje koje svi postavljaju. Mogu i ja vas pitati, može li se živjeti od novinarstva. To je jedan poziv gdje su financije i novac apsolutno na sekundarnom mjestu.
Gdje ste do sada nastupali u ovom obliku?
Po cijeloj Europi i s nevjerojatnim glazbenicima, imam sreću raditi uvijek s boljima od sebe i učiti te ostati posramljena i mala, jer to je jedini način da se ide dalje.
Hrabar je potez izaći samo s basistom i bubnjarem što je neuobičajena poruka.
To je forma koju jako volim, a moram priznati da nisam još našla ljubav svog života u smislu pijaniste, mislim da se to dugo traži i kad se nađe – to je kao ljubav. Ali s basistima i bubnjarima jako volim svirati. Opet, ne možete se zaljubiti u svakoga koji svira piano.
Vidite li jazz festival u rodnoj Požegi?
Imamo tamo srednju i osnovnu glazbenu školu, Zvjezdana Marjanovića koji se brine za jednu generaciju i educira ih, tako da…a sada moram ići pjevati (smijeh).