IZVJEŠĆE: U2 u Rimu – 1. dan: Rock hodočašće ili Praznik u Rimu (Stižu me sjećanja…)
18. srpnja 2017.
Željko Mirković Miki (142 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: U2 u Rimu – 1. dan: Rock hodočašće ili Praznik u Rimu (Stižu me sjećanja…)

Dugovječni rock bend U2 održao je fantastičan, emocijama nabijen koncert u Vječnom gradu.

Pamtim to kao da je bilo danas… Prije trideset i više godina kada se u prodavaonicama pojavio drugi album fenomenalnih Iraca – “October”. Veliko je pitanje koliko je tadašnjih konzumenata pop rock glazbe “znalo” za ovaj odličan glazbeni kvartet. Dobro, prva stvar albuma koji je objavljen 1981., “Gloria”, bila je ultimativni hit, ali ostatak albuma bio je nešto “zatvoreniji” od odličnog prvijenca “Boy” koji se na ovim prostorima polulegalno presnimavao na kazete ili nabavljao iz inozemstva. U sjećanju su ostale “Tomorrow”, “Rejoice”, “Stranger In A Strange Land” (svatko ima svoje favorite), te, svakako, naslovna stvar albuma, izvanredna minijatura; nezaboravni klavir i Bonov vokal. Tek sljedećim uratkom, koji je producirao Steve Lillywhite, “War”, bend će postati velika (i stadionska) atrakcija, prepoznata od “širokih narodnih masa”… U toj prvoj diskografskoj i koncertnoj fazi sve će kulminirati albumom “Under The Blood Red Sky” i nastupom na Live Aidu 1985. kao jedan od najvećih svjetskih b(r)andova (što su ostali do danas). Nakon toga došao je, rekao bih, njihov kreativni vrhunac, idejno i glazbeno savršeni “The Joshua Tree” čiji smo trideseti rođendan proslavili na Olimpijskom stadionu u Rimu.

Kada je objavljen koncept ove turneje i (mali) broj (velikih europskih) gradova u kojima će U2 nastupati krenula je euforija. Prvi dan kad su ulaznice puštene u prodaju diljem svijeta je prodano (kažu) milijun vrijednih papirića. Dodano je još nekoliko (i europskih) datuma, ali to nije moglo zadovoljiti ogromnu potražnju. Treba bit brz, imati sreće (i imati na svojoj strani Art travel – hvala, Marcello!). Kao predgrupa odabrani su vrlo dobri Noel Gallagher’ s High Flying Birds koji su zagrijali atmosferu na danjem svjetlu, a najprihvaćenije su (logično) bile pjesme (nekad bratskog projekta) Oasis. S dvadesetak minuta zakašnjenja koncert je na prepunom Olympicu otvoren sa “Sunday Bloody Sunday” i “New Year’s Day”, a slijedile su ih “Bad” i “Pride (In The Name Of Love”) koje su odsvirane na manjoj pozornici. A onda… kreću uvodni taktovi “Where The Streets Have No Name”… Publika je na nogama. Prve tri pjesme s The Joshua Tree su i najpoznatije i najizvođenije, ali meni je osobno najdraža frenetična “Bullet The Blue Sky” s poznatim recitativom. Ritam, ritam, ritam… i Bonov ( još uvijek dobar) glas. Ali ono što zauvijek zvoni u ušima je Edge-ova gitara. Jedan od najinovativnijih rock gitarista s kraja osamdesetih i odličan (i ne samo prateći) vokal. I autor. Čvrsta je veza između njih četvorice (Bono u jednom trenutku predstavlja bend kao Familiju, što Talijani i mi gosti Rima oduševljeno pozdravljamo). To se osjeti. I godinama je to tako. Bas, bubnjevi, gitara i glas. Bend. I pjesme koje ne gube na snazi i značaju.

U 2 nikad nisu bježali od uloge glasnogovornika potlačenih, uvrijeđenih; onih čiji se glas (uz pomoć fanova koji to podržavaju i razumiju) na ovaj način čuje jasnije (i glasnije). Mjesta ima za žene koje se bore za svoja prava, za “Društvo mrtvih pjesnika” (Bono se poklanja, njemu omiljenom, pokojnom Keatsu), ali i rock ikonama koje ga inspiriraju (komadić refrena Bowijeve “Heroes”). Dirljiva je bila i koreografija koja se u jednom trenutku pojavila na tribinama još jednom naglašavajući obljetnicu jednog od velikih i značajnih rock albuma koji nas je primarno i doveo na ovo hodočašće.

Ritam ne pada ni pred kraj. Nižu se”Beautiful Day”, glasna, glasna, glasna “E-le-va-tion” i “Vertigo”. Pred kraj sve se smiruje (ali ne i emocionalni naboj). Prekrasna “One”, a sve završava s “The Little Things That Give You Away”. Nećemo ovdje analizirati ono što se događalo s U2 na diskografskom planu u godinama koje su slijedile nakon The Joshua Tree. Došli smo slaviti emocije koje je izazvao bend koji je snimio niz prekrasnih nezaboravnih pjesama, potvrditi da te emocije još uvijek svom snagom izađu van kad se popnu na pozornicu i za nadati se da će to činiti još mnogo puta. Jezikom starih (ali i novovjekih i nas privremenih) Latina U2 s pravom mogu reći- Veni, vidi, vici.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković