Četvrto SuperUho, drugo od kada je “pukla“ ljubav sa Šibenikom i rodila se ljubav sa Stipom Petrinom, održano je od 7. do 9. kolovoza u Marini Lučica u Primoštenu.
Na istom mjestu gdje se festival održao prošle godine i ovoga puta su organizatori uz razna poboljšanja uspjeli odraditi veliki posao i u poznato dalmatinsko turističko odredište dovesti sijaset cijenjenih imena, uvjetno rečeno rock’n’rolla.
Sâm gradonačelnik ovoga lijepog mjesta je ljubitelj glazbe pa je sigurno i to u neku ruku pomoglo, ali sigurno je u tome pronađena i neka druga računica jer sâm festival pohodi nekoliko tisuća duša koje će i popiti i pojesti, a bogami i platiti, tako da u konačnici koristi imaju svi. Tim više čudi što je Šibenik nakon nekoliko godina izašao iz ovih projekata (Terraneo i prve dvije godine SuperUha) s kojima su ih Mate Škugor i ekipa upisali na glazbenu kartu na kojoj maltene nisu nikada ni postojali, ali sada što je tu je, Primošten je objeručke prihvatio ponuđenu priliku i nadamo se da će ljubav dugo trajati.
Foto: Tomislav Sporiš
Festival je počeo u ponedjeljak 7. kolovoza i kako to već i dolikuje otvorio ga je domaćin, primoštenski kantautor Gracin, koji je u jednoj opuštenoj, laid back atmosferi, predstavio svoj rad onima koji su uspjeli stići s plaže na početak festivala. Na samom prizorištu festivala su dvije bine, glavna velika bina (ŽednoUho Stage) i manja bina (Second Stage) na kojima se bendovi izmjenjuju kao na traci, čim ovdje završi, tamo počne…
Nakon Gracina na malu binu su izašli beogradski dečki iz Straight Mickey And The Boyz i svojom pržionom garažnog bluesa zagrijali i onako vreli primoštenski zrak, a žestinom i glasnoćom vjerojatno još malo usitnili kamenje ispred bine, koje su već dobrano usitnili i ispremiješali njihovi sugrađani Repetitor, a koji su nastupili dva dana ranije u sklopu DORF/WARM UP, festivala dokumentarnog rock filma, koji je kao uvod samom SuperUho festivalu održan 5. i 6. kolovoza.
Nakon Mikija na glavni stage izašli su jedni od mojih osobnih favorita festivala, Shellac, hardcore trio iz Chicaga predvođeni legendarnim producentom, gitaristom i tko zna što sve još nije, Steveom Albinijem koji je “kriv“ za hrpu albuma bez kojih rock glazba ne bi bila ono što je danas. Atraktivan trio u kojemu osim Albinija “ubijaju” i bubnjar Todd Trainer i cooler na basu Bob Weston podario nam je pržionu za dugo pamćenje. Ne zna čovjek tko je od ove trojke atraktivniji, Steve sa svojom gitarom koju tretira kao nitko drugi, a veže ju oko pojasa, (jedan je od tri moja guitar noise heroja, naravno uz Thurstona Moorea i Borisa Vlastelicu), Todd koji pogledom kao psihopat mlati po tim jadnim dobošima ili Bob koji u intermezzu dozvoljava publici da postave i koje pitanje, a o odgovorima će razmisliti. Nastup koji će se pamtiti.
Foto: Darko Herceg
Simpatičan i dobro prihvaćen nastup M Varda na maloj bini bio je opet dobar uvod za još jedan žestoki nastup na glavnoj bini. Liars su svoj ekstremno žestoki electro dance punk započeli pred punim gledalištem, koji su svi došli pogledati bend o koje se puno priča, a imalo se što i čuti, i vidjeti. Angus Andrews, frontmen Liarsa izašao je pred auditorij odjeven u bijelu haljinu/vjenčanicu i svojim sumanutim nastupom raspametio, pogotovo onaj dio publike koji je došao maltene samo zbog njih. Osim zadnjeg albuma bilo je tu i nešto starijeg materijala, ali sve što se zakotrljalo je naišlo na odobravanje taj ponedjeljak.
Nakon njih Blanck Mass, dark elektronika made by Fuck Buttons je zaključila večer, a oni izdržljiviji su na plaži u sklopu DORF kina mogli pogledati odličan film o legendarnom bendu SexA.
Foto: Darko Herceg
Drugi dan festivala je bio nešto laganiji, a otvorili su ga na početku Svemirko, čiji se frontman ironično začudio kako da na ovako dobrom i velikom festivalu headlinere stavljaju da sviraju prvi. Dobro su odradili svoj nastup, a nakon njih na malu binu se popela i izvela jedan od svojih najboljih nasupa, Sara Renar. Uvod je to bio dobar za Conora Obersta, američkog kantautora koji je s bendom izveo kombinaciju svog akustičnog folk i indie rocka koji se publici svidio, a sama druga večer festivala je bila poprilično u tom štihu.
Greta Simone Kline aka Frankie Comos, simpatična kćer glumca Kevina Klinea koja je slijedila na maloj bini je isto tako s bendom izvela svoj repertoar kratkih pjesama koje su na nekoj pop liniji, ali cura je izuzetno šarmantna pa je pobrala puno simpatija.
Foto: Darko Herceg
Simpatični Frank Turner i njegov bend The Sleeping Souls pred hrpom ljudi promovirali su ljubav i samo ljubav, i nije prvi put da je kod nas odlično primljen, a dogodilo mu se to već i tu u blizini, na jednom od Terraneo nastupa. A između ostaloga čovjek se stvarno potrudio i pričati na hrvatski pa sad kako god to kome zvučalo.
I na kraju druge večeri smo se prošetali do mora i na plaži se zavalili u sponzorske ležaljke i uživali u DORF projekcijama među kojima je i bila ona filmskog uratka Marka Brecelja, legendarnog frontmena Buldožera, a ne možemo se odlučiti što je bilo bizarnije, njegov film ili njegovo predstavljanje i mali govor nakon filma, ali nešto manje od njega nismo niti očekivali.
Foto: Darko Herceg
Treći i zadnji dan su otvorili Trobecove Krušne Peći koji su za svoju post rock apokalipsu trebali dobiti i neki malo kasniji termin jer šteta je još u pola bijelog dana doživjeti tako nešto što su nam podarili ovi momci, a to što smo dobili je stvarno vrijedilo pažnje i ranijeg dolaska s plaže.
Nakon njih punk fešta u tri generacije. Počelo je s engleskim post punkerima The Membranes, žestokim manchesterskim momcima koji ne znaš jel’ opakije izgledaju ili sviraju. Stanku u punk fešti napravila je još jedna legenda, britanski kantautor Billy Bragg. U više od tridesetak godina djelovanja Billy je stekao već kultni status, a svoje aktivističke ideje koje su obilježile njegovo djelovanje na sceni promovirao je po cijelom svijetu, što sâm, što u kombinacijama s nekim drugim autorima. Ovdje se predstavio u solo izdanju s dodatkom gitariste/steel gitariste u nekoliko pjesama. Izuzetno simpatičan lik kojeg možemo nazvati i Woodijem Guthrijem dvadeset i prvog stoljeća, a samom Guthrieu je i posvetio dio svoje priče i odsvirao njegov klasik “I Ain’t Got No Home (In This World Anymore)“. Ako je na Woodievoj gitari pisalo “This Machine Kills Fachists“ na Billyevoj bi trebalo pisati “This Machine Kills Capitalists“. Još netko koga se često doticao u svom nastupu je i Slaven Bilić, pošto je kako sâm kaže veliki fan West Hama, a Slaven Bilić su jedine dvije riječi koje zna na hrvatskom.
Foto: Darko Herceg
Nakon njega nastavak punk seanse, na maloj bini slijedila je uobičajena gitaristička punkerijana zagrebačkog Mašinka, najmlađih od tri posljednje dnevne generacije punkera, ali to je bio samo dobar uvod za nekoga tko se s pravom može smatrati prvim ešalonom britanskog punka. Buzzcocksi su izašli i razvalili svojim glasnim i žestokim nastupom, i nikoga, a pogotovo one koji su došli zbog njih (takvih je bilo dosta), nisu ostavili ravnodušnim. Nakon predstavljanja presjeka svog rada, naravno s naglaskom na stare uspješnice, za dodatak na samome kraju smo naravno dobili i “Ever Fallen In Love“.
Čast da zaključi četvrti SuperUho festival imao je britanski DJ James Lavelle, i zaključio ga je žestoko.
Foto: Darko Herceg
Uglavnom, završilo je još jedno izdanje ovoga dobrog festivala. Puno stvari se poboljšalo u odnosu na prošlu godinu, ali ostaje još puno toga što se u budućnosti može poboljšati. Dobro je znati da se s Gradom Primoštenom dogovorila nekakva dugoročnija suradnja tako da ne sumnjamo kako će festival iz godine u godinu biti sve bolji, pri tome ne računajući na line up. On će biti takav kakav će biti, u izbor Mate Škugora uopće ne sumnjamo, druga je stvar koliko će love biti na stolu.
Veselimo se i čekamo da se opet u podnožju Gospe vidimo iduće godine, a do tada – samo ljubav!
Pogledajte i fotogalerije svih dana SuperUho festivala za koje je glavni krivac Darko Herceg:
1. dan
[envira-gallery id=”11303″]
2. dan
[envira-gallery id=”11375″]
3. dan
[envira-gallery id=”11460″]