Blatne blues rijeke sadržavaju čisto glazbeno zlato. Svojim novim albumom potvrđuje to i veliki irski plemić.
Slušajući novi album Vana Morrisona “Roll With The Punches” vratio sam se u vrijeme kad je objavljen “A Night In San Francisco”, sjajni dvostruki album na kojem se nalazi niz prekrasnih stvari iz umjetnikova bogatog opusa. Bilo je to godine 1994.. Naravno da je i prije toga bilo odličnih audio zgoditaka, značajnijih u povijesti popularne glazbe, no “Frisco” je nešto što je preživjelo više medija s kojih je emitiran (od kazete do digitalnih) i jedan je od meni najdražih i najslušanijih glazbenih bisera uopće. Sjetio sam se fenomenalnog osjećaja koji me obično prati kad preslušavam gotovo svaki njegov album. Osim glazbenih ima još jednu (para ili dodanu) vrijednost, a to je terapeutski učinak. Kad mi ide loše, kad su kiša i oblaci (i doslovni i metaforički) nada mnom tu je naš liječnik i ljekarnik (The Healer, rekao bi jedan drugi veliki bluesman).
U ovih nešto više od sat vremena novog albuma objavljenog u pravo predjesensko vrijeme (jer, trebat će nam), nižu se (sad je popularno reći) u “flowu” pjesme autorove, ali i velikana od kojih mnogi više nisu među nama. Sve je iz nekog drugog vremena, no bol, pardon blues, je ostao isti. Doc Pomus, Sam Cooke, Count Basie, Mose Allison, Sister Rosetta Tharpe… A blues i istina – to je ono što rijetki imaju hrabrosti čuti u svoj svojoj dubini i punini. Ili, da citiram Majstora upravo s live albuma koji sam spomenuo: “… blues, only blues and nothing but the blues…”. Kad sam se već vratio na “San Francisco”, još jedna (to jest dvije) stvar(i) povezuju ova dva albuma (live i novi). To su Stormy Monday i Lonely Avenue. Doduše, na novom albumu su u medleyu, a tamo na liveu su razdvojene. Jedna na prvoj, druga na drugoj strani. No, za mene je učinak jednako dobar i ljekovit.
Kažu pojedinci da On uvijek (ili već dvadesetak godina) snima jedan te isti album. Ako to daje ovakav rezultat ta kritika nije negativna već upravo suprotno. Još nešto. Imate li priliku, pogledajte ga uživo. Imao sam sreću i zadovoljstvo vidjeti ga u Bresci 2015. Izvrsno! Blues, soul, rock, jazz misa na otvorenom. Trajalo je , naravno, dulje nego ovaj novi studijski uradak. Paradoksalno je da se neki izvođači ne usuđuju snimiti dulje albume. Znamo da se pažnja novim generacijama gubi i u kraćem vremenu, no, ovaj album toplo preporučujem i njima.
Žele li poslušati Van Morrisona, žele li početi “slušati” ga ne moraju posezati za (odličnim) remasteriranim izdanjima starih, ali zlatnih uradaka poput “Astral Weeks” ili “Moondance”, već mogu krenuti i s “Rolling With The Punches”. Možda malo pretjerujem s komplimentima, no Van Morrisonova diskografska karijera traje već pedeset godina (prije toga i sa sastavom Them) i jedan je od najpostojanijih i najkvalitetnijih autora i izvođača pop glazbe. A želimo li potvrditi ovu ocjenu, usporedimo ovaj (ipak pretežno blues, ali i rhythm & blues) rad s npr. zadnjim (isto takvim blues) albumom Stonesa “Blue & Lonesome”, pa ćete doći do zaključka tko bolje i kvalitetnije stari. Ljudski i umjetnički.
Blues obično izaziva suze. U ovom slučaju za nas, Van Morrisonove poklonike i ljubitelje glazbe uopće, to su suze radosnice.