Domaća je publika 20. listopada 2017. u zagrebačkom Domu sportova imala priliku po prvi puta uživo čuti i biti dijelom magične dvosatne priče ovog islandskog post-rock benda.
Izlaskom na pozornicu malo iza 20 sati i 30 minuta bend dobiva neočekivano ogroman aplauz, a nestrpljivo i veselo zviždukanje dvorane s početka, do kraja koncerta se pretvara u 15-minutno klicanje, za vrijeme kojeg trojac nekoliko puta ponovno izlazi pred publiku plješčući uz prepoznatljivi takk… (isld. “hvala”, ujedno i naziv albuma iz 2005.) na svjetlećem videozaslonu.
Foto: Saša Huzjak
Što se tiče same organizacije, treba napomenuti da se koncert sastojao od dva dijela s kratkom pauzom (koja je po svemu sudeći bila potrebna zbog razmještanja rasvjete i zastora iza kojeg se bend nalazio dio koncerta). U svakom je dijelu izveden podjednak broj pjesama, što je u konačnici nešto manje od 20 pjesama sveukupno. Iako bih osobno mogla istaknuti svoje već od prije poznate favorite (“Glósóli”, “Sæglópur” i “Ný Batterí”), ne mogu reći da su neke pjesme izrazito nadjačale druge (bilo u izvedbi, bilo i u samom karakteru pjesama). Svaka od njih je bila priča za sebe, mikrokozmos – doslovno i preneseno govoreći. Počev od fantastičnog i vrhunski potkovanog zvuka, do kristalno čistih slika na zaslonima, koji su u valjda milijunskim pikselima prikazivali umjetnički i grafički neodoljive prizore preobražavanja geometrijskih i 3D oblika, pa sve do odlično koordiniranih reflektora, koji su konstantno igrali ulogu svojevrsne reakcije na zvukovni podražaj bubnjeva. Drugim riječima – oduševljenje svakom pjesmom rezultiralo je katarzičnim finalom te je ostavilo publiku u šoku, u svakom smislu te riječi.
Foto: Marko Šolić
Zaista je zadivljujuć spoj grubosti gudalačke gitare, nježnog i bestjelesnog falsetta pjevača Jónsija te divlje ritamske sekcije, a kad tome pribrojimo viđene prizore kompjuteriziranih metamorfoza i efektnu rasvjetu, nastali dojam je kao da si se zatekao pred space shuttleom iz kojega se čuju nerazumljivi, ali vrlo ugodni i ganutljivi zvukovi. Mada se organizacija samog Doma sportova očito potrudila da se posjetitelji osjećaju kao da su na Medveščakovoj utakmici, jer si mogao kupiti kokice i pivo u bilo kojem kutku dvorane (a da ne spominjem upadljiva svjetla i žamor na svakom ulazu), što je većim poklonicima izgledalo užasno (skoro i desakralizirajuće), nadnaravno i uzvišeno ozračje ostalo je u prostoriji sve do 23 sata, kada su ljudi, s blaženim izrazom na licu, polako krenuli izlaziti (ili bi bilo prikladnije reći silaziti). Stoga je, na koncu, za ovaj transcendentalni doživljaj dovoljno zaključiti: “Sigur Rós – takk…”.
Autor: Linda Jurković
Foto: Samir Cerić Kovačević, Marko Šolić, Saša Huzjak, Danko Crnković (Perun)
[envira-gallery id=”14798″]