Ono si što slušaš. Riječi, ritmovi, melodije. Glazba nije samo odraz našeg raspoloženja, uvelike je i našeg karaktera. Iako kroz život imamo različite faze slušanja koječega, ipak postoje albumi, pjesme i izvođači kojima se uvijek iznova vraćamo. To je glazba što sadrži nešto naše, unutrašnje, čime se u svakom trenutku možemo poistovjetiti. Glazbeni ukus se, doduše, kroz život mijenja i razvija, ali neka izvorna nit uvijek ostaje.
Generacija sam ’78. Jedna od prvih (ako ne i prva) u Hrvatskoj koja se, odrastajući, ozbiljno počela suživljavati s elektroničkom glazbom, na sličan način kao što su to prijašnje generacije činile s reggeaeom, rockom, popom i ostalim svojedobno popularnim glazbenim žanrovima. Elektroničke glazbe je, naravno, bilo i ranije, ali nije bila ni upola toliko popularna ni globalna.
Započinjala sam mladost kad se rave pojavio na svjetskoj glazbenoj pozornici. Obožavala sam spotove The Prodigyja i do danas ih smatram umjetničkim djelima. Keith Flint je u Firestarteru odisao posebnom euforijom, pomalo halucinogenom i maničnom, nalik liku Patricka Batemana iz filma Američki psiho Breta Eastona Ellisa ili pak napetim stanjima nekih likova iz Hitchcockovih filmova. Tu je i fantastičan Voodoo People, bizaran Breathe ili kontroverzan Smack My Bitch Up koji sam kao singlicu kupila u Londonu čim je izašla, kao i No Good od kojeg je, zapravo, sve počelo – neoidni klasici elektroničke glazbe rave podžanra.
Od najvećih hitova The Prodigyja prošlo je desetak i više godina, a isti još uvijek uspijevaju ostati nezamjenjivima u svome podžanru. Iako ih se smatra jednima od začetnika tzv. big beata, malo je svjetskih glazbenih kritičara do danas uspjelo precizno secirati što je sve isfluktuirano u glazbi ovog ultramodernog britanskog trojca. Ne samo zato što to baš i nije lako opisati riječima (nove se stvari najprije osjećaju, a isplivavaju na površinu tek kad svijet složi dovoljno opipljive riječi za njih), već i stoga što se još uvijek radi o nečem posve drukčijem od svega u postojećem elektroničkome glazbenom svijetu.
https://www.youtube.com/watch?v=UhnQW35pqkg
Oslobađajuća napetost kolala mi je žilama dok sam na te hitove plesala u disko klubovima. Glazba je bila moja droga (nisam imala potrebu konzumirati prave droge, čak ni ecstasy). Glasan beat bio je sasvim dovoljan da me uvede u stanje entuzijastičnog transa, neopterećeno bezvremensko i besprostorno stanje, potpomažući proizvodnju endorfina. Mladenačku energiju stapala sam s umjetničkim djelima koja su producirali disko-klubovi tadašnjice i poštivala mesijansku moć DJ-eva koji su uspijevali proizvoditi serotonin u ljudima, uvodeći ih u stanje delirija.
Elektronička glazba uglavnom priziva sangviničnost, optimizam, pozitivno stanje duha. Brzi ritmovi potiču neurotransmitere na akciju, na korak naprijed, u budućnost. Ovo je jedan od rijetkih žanrova gdje nema mjesta melankoliji, depresiji, nostalgiji, sporosti i nepotrebnoj filozofičnosti. Da biste oslobodili svoje tijelo pod reflektorima na glasne ritmove, morate biti fizički i mentalno spremni, u dobroj kondiciji. Radi se o glazbi koja zahtijeva trezvenost i potiče koncentraciju (većinu ispita na fakultetu spremala sam uz ovaj tip glazbe). Osim toga, to je glazba bez predrasuda. Vrlo je altruistična, obrađujući sve glazbene žanrove – od klasike, preko rocka do hip-hopa.
Već nekoliko godina tvrdim da se radi o najsofisticiranijoj glazbi što postoji jer je temeljena na binarnom principu izvođenja (brojevnom sustavu u kojemu se BIT-u pridružuje pojedini napon u voltima). Sve je počelo u prvoj polovici 70-ih, ubrzanim razvojem moderne tehnologije. Od Kraftwerka.
Tek su 90-e u većoj mjeri plasirale elektroniku na masovno tržište. Spomenut ću, recimo, osvježavajući Killer (1990) Adamskog s odličnim Sealovim vokalom, ultrakreativnu L’Esperanzu (1993) Svena Vätha, famoznu Insomniu (1995) Faithlessa, Music Sounds Better With You (1998) grupe Stardust, Sing It Back (1999) grupe Moloko u remiksu Borisa Dlugoscha, zatim garage stvar s elementima r&b-ja Movin’ Too Fast(1999) Artfula Dodgera, Lady (2000) Modja, Groovejet (2000) Spillera, disco-funky-groove stvar Starlight (2001) The Supermen Loversa, Another Chance (2001) Rogera Sancheza, So I Begin (2001) grupe Galleon, Little Scare (2001) Benjamina Diamonda, Astounded (2001) Brana Van 3000.
Zatim je tu Mundian To Bach Ke (2002) Punjabi MC’s-a, odličan Tomcraftov Loneliness(2002), I Begin To Wonder (2003) Danii Minogue, Music And You (2003) Room 5, Straight Ahead (2004) Tubea & Bergera ft. Crissie Hynde, Call On Me (2004) Erica Prydza, Stupid Disco (2004) Juniora Jacka, razigrana Push Up (2004) Freestylersa, So Many Times(2005) Gadja, vrlo dugo na ljestvicama visokorangirana First Day (2005) Tima Maasa ft. Brian Molko, Borderilne (2006) Michaela Graya, Elektro (2006) Outworka ft. Mr. Gee, Work (2007) Kelly Rowland ft. Freemasons, Samimov Heater (2007) te Disco Lies (2008) Mobyja.
Basement Jaxx također su stvorili mnogo zanimljivih uradaka od kojih bih svakako izdvojila Red Alert (1999), Get Me Off (2001) i Oh My Gosh (2005). Funky Martin Solveig imao je hitove Madan (2003), Jealousy (2006) i Rejection (2007), odlični britanski Shapeshiftersi Lola’s Theme (2004) i Back To Basics (2005), a Bob Sinclair The Beat Goes On (2002), Kiss My Eyes (2003) i World Hold On (2006). Jedna od ne toliko razvikanih, ali meni vrlo dragih pjesama je Day Of Mine (2003) u izvedbi grupe Toktok ft. Soffy O.
Tu su i nezaobilazni klubski/dance hitovi poput Let Me Think About It (2007) Ide Corr ft. Fedde le Grand, Love On My Mind (2005) Freemasonsa ft. Amanda Wilson i Changes(2006) Chrisa Lakea ft. Laura.
Kvalitetnoj elektronici uvelike su doprinijeli i The Chemical Brothers, Björk, Röyksopp, Groove Armada, Goldfrapp, Gabriel & Dresden. Od laganijih izvođača tu su Jean Michel Jarre, Enigma, Massive Attack itd.
Loša elektronika vrlo lako postaje izlizanom i trashy. Po čemu se prepoznaje kvalitetno elektroničko djelo? Po tome što je remiksirano u mnogo verzija od strane različitih izvođača, po tome što dugo vremena ostaje na top ljestvicama i po tome što godinama nakon izdavanja ne zvuči staromodno i otrcano.
Elektroničke evergreene marljivo skupljam u svojim Windowsima, tetošim ih u folderima razvrstanima po glazbenim kategorijama, izdvajam, kompariram, guštam.
Postoje izvođači čije pjesme nisam izdvojila, ali koji su vrijedni spomena, poput Victora Calderona, Petea Hellera, Robbieja Rivere, Sandyja Rivere, Sebastiena Legera, Stevea Lawlera, Yoshimota, Yvesa Larocka, Toma Novyja, Phatsa & Smalla, Davida Moralesa. Svatko od njih dao je poneki zanimljiv groove, inspiraciju, sample.
Nezanemarive pjesme koje su doprinijele razvoju elektroničke glazbe su Redemption(1994) i Reality (1996) grupe RMB, You’re Not Alone (1996) Olive, zatim iz trance podžanra 9 pm (1999), Let You Go (2000) i Hold You (2002) njemačkog DJ-a ATB-a, It Feels So Good (2000) i Sky (2000) Sonique, Hide You i Catch (2000) grupe Kosheen. Vjerojatno ih ima još pa ću si s vremenom dopustiti nadopuniti ovaj tekst.
Petak je, 16. 10. 2009. godina. Nalazim se u zagrebačkom klubu Hemingway. Dok u 1 sat iza ponoći svi oduševljeno plešu na mainstream hit Sexy Bitch popularnog Davida Guette, potom na slatkasti i pomalo trashy Infinty Guru Josh Projecta koji je već mjesecima jedna od najizvođenijih pjesama hrvatskih disko-klubova, na pozornicu dolazi skupina Roma u odijelima s trubama u rukama. DJ pušta funky house ritam, na što se Romi vješto nadovezuju trubama. Sat vremena zanimljivog glazbenog doigravanja završava Đurđevdanom Bijelog dugmeta u dance izvedbi. Opća euforija. Možda bi se prije pet godina na ovakvo što isprve gledalo s nepovjerenjem, ali današnja mladež je tolerantna i spremna na svakakve interpolacije u elektroničku glazbu. Moj je dojam – pretty classy – zanimljiv spoj Europe i Istoka.
S radošću priznajem da je konačno došlo vrijeme kad si više nitko ne daje pravo elektroničku glazbu smatrati kvalitativno manje vrijednom od ikojeg drugog glazbenog žanra. Prije samo desetak godina, velik dio svjetske populacije još ju uvijek nije doživljavao ekvivalentnom, recimo, rocku ili klasičnoj glazbi, smatrajući ju hirovitim privremenim podžanrom suvremenog popa. No ona si godinama utire put i čini to vraški sigurno.
Danas je glazbenih žanrova više nego u prošlosti. Elektronički žanr grana se u podžanrove o kojima nitko nije mogao ni sanjati, u nove inačice i bajkovite kreacije – od onih u tranceu, houseu, technu i hardcoreu, do onih u jungleu, downtempu i breakbeatu.
Elektronička glazba fantastično se uspjela spojiti s rockom i metalom. Što se mainstreama tiče, primarno rock grupa Depeche Mode je, osim Kraftwerka, prva na velika vrata donijela elektroniku (Enjoy the Silence i Personal Jesus, kao i mnoge pjesme prije i poslije albuma Violator iz 1990. godine). Zanimljivo su brk omastili odlični The Smashing Pumpkins (npr. Ava Adore, 1998), žešći Skunk Anansie (npr. Charlie Big Potato, 1999), Radiohead (npr. Idioteque, 2000), Linkin Park (npr. album Hybrid Theory iz 2000. s pjesmom poput In The End), Lenny Kravitz (npr. Believe In Me, 2001), Marylin Manson (npr. This Is The New Shit, 2003) te grupa Muse (npr. Supermassive Black Hole iz 2006. i Undisclosed Desires iz 2009. godine).
Čak su i dobri stari The Rolling Stones dopustili elektro-remikseve svojih pjesama, od kojih bih izvojila obradu Fatboy Slima pjesme Sympathy For The Devil iz 2003. i obradu Deep Disha pjesme Saint Of Me iz 2005. godine. Ni grupa U2 nije izuzetak; pored mnogih remiksiranih im pjesama, grupa LMC postigla je veliki uspjeh remiksirajući samplove iz With Or Without You u pjesmi Take Me To The Clouds Above (2004).
https://www.youtube.com/watch?v=VXa9tXcMhXQ
S druge strane, današnji DJ-evi mogu na vrlo kvalitetan način u svoje pjesme prizvati rock, kao što to vješto čini Calvin Harris u pjesmi I’m Not Alone (2009). Pri spomenu Calvina Harrisa, nevezano za rock, vrlo mu je zanimljiva suradnja s Dizzeeom Rascalom u pjesmama Dance Wiv Me (2008) i Holiday (2009).
Od pop izvođača gotovo da ne postoji onaj koji barem jednu pjesmu nije napravio u elektro maniri; od grupa Sugababes (npr. Get Sexy, 2009.) i The Black Eyed Peas (npr. I Gotta Feeling i Boom Boom Pow iz 2009. g.), preko Rihanne (npr. Don’t Stop The Music iz 2007. i Only Girl In The World iz 2010.), Britney Spears (npr. Hold It Against Me iz 2011. i Work Bitch iz 2013.), Jeniffer Lopez (npr. Waiting For Tonight iz 1999. i Play iz 2009.), Gwen Stefani (npr. What You Waiting For iz 2004.), Justina Timberlakea (My Love i Rock My Body iz 2009.), Lady Gage (npr. Poker Face i Just Dance iz 2009.) grupe Jamiroquai(izdvojila bih odličan album A Funk Odyssey iz 2001. s pjesmom poput You Give Me Something i sličnih).
U jednoj recenziji (ovdje) obradila sam Madonnin album Confessions on a Dancefloor. Nakon njega, kraljica popa imala je i dance single Celebration (2009.) koji me oduševio netom nakon izdavanja. Njime je Madonna još jednom podigla na pijedestal Paula Oakenfolda, nasuprot mišljenjima nekih da je on to učinio njoj. Odemo li desetak godina unatrag, Madonna je s elektroničkom glazbom imala doticaj i na izvrsnom albumu Ray of Light koji je producirao William Orbit, a najpoznatije pjesme s tog albuma su, osim naslovne, Frozen i Nothing Really Matters (1998.)
Sve je više zanimljivog poigravanja s elektronikom u rapu i hip-hopu, poglavito od sredine devedesetih. Prije toga na pamet mi pada odličan belgijski Technotronic s Pump Up The Jam, Get Up(1989) i This Beat Is Technotronic (1990). Vrlo ugodno je, recimo, 2001. godine iznenadila Missy Elliott s odličnom pjesmom 4 My People koja pripada prvenstveno plesnome žanru (nimalo rapu), ali s dosta korijenskih hip-hop elemenata. Od suvremenih pjesama zanimljiv je primjer Puffa Diddyja u duetu s Christinom Aguilerom. Radi se o pjesmi Tell Me (s Diddyjevog albuma Press Play iz 2006), vrlo osvježavajućoj i kvalitetnoj koja, nekim čudom, nije prošla baš zapaženo kod šire publike. Ovdje se u pjesmu s elementima rapa, hip-hopa i r&b-ja neprimjetno unosi elektronika, ponajprije zanimljiva upotreba synth elemenata.
Rapanje u elektroničkim ostvarenjima često se spaja sa ženskim vokalom, kao u Wileyevoj Wearing My Rolex (2008) ili, recimo, u Dirteee Cash prije spomenutog Dizzeeja Rascala, remakeu istoimenog hita britanske grupe The Adventures Of Stevie V. iz 1988. godine.
Nadolazeći trendovi rađaju se posredstvom životnog stila pojedinaca. Pojedinci ih, potom, postupno unose u društvo. Mediji su čimbenici koji to naknadno masovno promoviraju. Znano je da su mediji stvoreni da propagiraju određena stajališta i ideologije, na ovaj ili onaj način. Radi li se o privatnome radiju, propagiraju se stavovi samog direktora odnosno najvećeg dioničara tvrtke, a radi li se o državnome radiju stvar je ista, samo s više političkih konotacija. Na kraju se sve svodi na zadržavanje i povećanje kapitala. Dolaskom demokracije počele su nestajati autorske radijske emisije.
Radijskim sam se poslom bavila od srednje škole, kujući zanat na nekoliko radijskih postaja u Hrvatskoj. Radi se o vremenu od 1995. do 2008. godine. Gdje god se radijski djelatnik tada nalazio, i koliko god svestran i kreativan bio, bilo je vrlo teško sprovoditi osobne progresivne afekcije (pogotovo one futurističke), osim nisu li donosile izvor prihoda radijskoj postaji. Hrvatska javnost teško prihvaća novitete; još smo uvijek država nesklona osvježavajućim promjenama, a opći hrvatski glazbeni ukus indikator je koji ide u prilog toj misli. Unatoč svemu, propagirala sam elektroničku glazbu koliko sam god bila u mogućnosti.
Neke od pjesmama i izvođača koje nisam spomenula u gornjem tekstu, spominjem u emisiji DJ’z. Osmislila sam ju od koncepta do jingleova, uređivala, tehnički realizirala i vodila na Primorskome radiju u Rijeci 2007. godine. Radilo se o formatu kakvog nikad prije ni kasnije nisam imala priliku čuti ni na jednoj radijskoj postaji u Hrvatskoj. Kreirala sam čistokrvnu elektro emisiju koja je, osim izrazito zabavnog karaktera, imala i lagane edukativne preferencije. Dvije epizode emisije možete poslušati ovdje.
Nažalost, elektronička se glazba danas još uvijek ne poistovjećuje s intelektualizmom, za razliku od klasike, rocka, jazza i još ponekog glazbenog žanra. Kad sam tijekom studiranja putovala s profesoricom na kulturni događaj, u njezinom automobilu svirala je klasična glazba. Mogla je to biti bilo koja vrsta glazbe, ali jedine tri koje nisam mogla tamo zamisliti su novokomponirana, metal i elektronička glazba. Pitala sam se kad ću konačno sresti intelektualca koji sluša elektroničku glazbu i koji se to ne bude sramio priznati.
Moj mi se glazbeni ukus, naspram njezinom, činio isforsiranin zato što je, između ostalih, priznavao i konzumirao elektroniku. Nisam razumjela po kojem se principu ljudi koje dijeli samo petnaest godina života, toliko razlikuju u glazbenome stilu, dok se, u isto vrijeme, u potpunosti razumiju glede književnih ukusa. Tada sam polako počela nazirati po čemu se današnji umjetnik i intelektualac razlikuje od onih u prošlosti. Iskreno se nadam da u Hrvatskoj postoje profesori koji slušaju elektroniku i da ih ne brine što njihova okolina misli o tome.
Mogla bi se, uostalom, razviti teorija da elektronička glazba ima korijene upravo u klasičnoj glazbi.
Danas svijet naprosto vrvi od elektronike koja nâs, glazboljupce, svaki čas ugodno iznenadi nekim interesantnim obličjem. Gotovo da ne postoji nešto što oslobađa više od plesa uz dobru glasnu plesnu glazbu, light show te mnogo ljudi i pozitivne energije. Niste li probali, toplo preporučujem takvo sjedinjenje. Novo tisućljeće s punim pravom elektroniku stavlja na pijedestal, tamo gdje joj je, uostalom, i mjesto.
Svakako za kraj treba napomenuti kako o glazbi treba pričati i raspravljati, baš kao i o raznim utjecajima na nju. Upravo o jednom takvom bit će govora na javnoj tribini u Klubu Sax! 30. studenog 2017. godine s početkom u 19 sati i 30 minuta. Riječ je o utjecaju seksa na glazbu i obrnuto. Jedna važna tema o kojoj se rijetko govori i educira, pogotovo mlade naraštaje. Na tribini će sudjelovati Mirela Priselac Remi iz grupe Elemental i Fil Tilen, a moderatori će biti Nikola Knežević (glavni urednik Music Boxa) i moja malenkost, Marina Krleža (osnivačica Seksoteke). Vidimo se u četvrtak u Saxu!
www.marinakrleza.com
seksoteka.eu
Autor: Marina Krleža