Kao da je bilo nekad, ali sve je bilo tu. Metropolis je u subotu, 25. studenog disao drugačije.
U rasprodanom klubu pred sam početak koncerta susrelo se nekoliko generacija, svi su spremno čekali taj nalet energije, koji je i stigao, i to postepeno onako kako to Krug najbolje zna. “Neko nas posmatra”, “Sinhro”, “Modro i zeleno”, “Ljudi iz gradova” do prve u nizu ekstazi kad je iz grla Nemanje Dašića izašla “Oči boje meda”. Bio je to jedan od onih trenutaka kada se Magi, Milana i Bojana moglo osjetiti na pozornici. U gotovo trosatnom koncertu s dva bisa i cijelim presjekom Ekatarine kroz pjesme sa svih 7 albuma, zagrebačka publika ponovo je pokazala kako je veza između nje i Ekatarine sve samo ne obična. Ponovo se dogodilo ono nešto što je spojilo Marka Milivojevića koji se nevjerojatno smije dok svira s publikom koja u ekstazi pjeva “Zemlju”, “Ljubav”, “Par godina za nas”, “Novac u rukama”, “Anesteziju”…
Dejan Tomović Tomke, s izrazito teškim zadatkom, ponovo je dokazao koliki je vrhunski glazbenik jer Margitine klavijature ne može odsvirati svatko. Ćimin bas je baš kao i Bojanov touch, ono što je zaokružilo cijelu priču. Jedna od ključnih akrobacija je i izvedba “Ona se budi”, koja je i one zadnje dlake na tijelu natjerala u zrak. Bio je to jedan od onih koncerata koji je, kada je završio, natjerao ljude da se grle, da se smiju. Nebo iznad Trnskog otvorilo se u ovu subotu ali nitko tko je izašao iz Metropolisa nije mario za kišu, već za svijet, točno onakav kakvog ga je Milan i zamislio, otvorenog za poglede, otvorenog za trčanje.
Autor: Ana-Marija Topolčić
Foto: Bojan Lutring
[envira-gallery id=”16305″]