U susret njihovom prvom nastupu na Pozitivnom koncertu na kojem će 2. prosinca u Domu sportova nastupiti uz Elemental, Otrovnu Kristinu, Kawasaki 3P i Brkove popričali smo s Borisom Vlastelicom iz ovog beogradskog benda koji je u dvanaestak godina svoga djelovanja stekao reputaciju ponajboljeg live acta na ovim prostorima.
Ovu titulu su dokazali već bezbrojeno puta u Hrvatskoj što na samostalnim nastupima, što svirkama po festivalima diljem zemlje, od krajnjeg juga (Tam Tam, Hvar), preko Dalmacije (SuperUho), Pule (Uljanik), Zagreba (INmusic), Zagorja (Hoomstock), Koprivnice (Rocklive), Varaždina (Špancir Fest), pa do Slavonije, Orahovice (Ferragosto Jam) i Osijeka (Panonian Chellange).
Ovo troje beograđana, Milena Milutinović, Ana-Marija Cupin i Boris Vlastelica gdje god da su do sad nastupili, svojim su žestokim i više nego upečatljivim nastupom doslovno publiku izuli iz cipela, i vjerojatno svatko tko ih je imao priliku gledati u živo postao je fan. Do sada su izdali tri albuma, a broj živih nastupa vjerojatno ni sami ne znaju.
Postojite nekih dvanaest godina, tri albuma su izašla za to vrijeme, nije veliki broj, ali kad se tome doda broj koncerta koji ste održali dolazimo do vrlo impresivnog broja.
Da, prije svega smo koncertni bend, to je dobro poznato. Skoro svakog vikenda sviramo i imamo po nekoliko turneja godišnje. Probijali smo se svirkom jer nam muzika nije previše radio-friendly ali i zato što se na bini najbolje osjećamo.
Što vas osim muzike pokreće, još neke vrste umjetnosti, sport?
Naravno, svašta nas pored muzike zanima, svatko je tu na svoju stranu, djevojke malo više zanimaju i ostale grane umjetnosti, ja sam malo više prema političkoj teoriji i sportu, posebno košarci. Ana-Marija se i bavi slikanjem i dizajnira nam omote, Milena ima kafić koji je otvorila s bratom.
Svirali ste po cijeloj Europi, od Grčke i Italije do Estonije i Rusije, dobacili ste čak do Kine i dokazali da pjevanje na materinjem jeziku, ako je iskreno, prolazi svugdje, naravno uz energiju koju isporučujete. Jeste li ipak razmišljali o pjevanju na engleskom?
Ne baš, imamo gotovo isti pristup stvaranju pjesama kao na početku, koji je više vezan uz impulsivnost i spontanost. Naravno kasnije to oblikujemo i mislimo o tome ali uglavnom tekst nastane bez razmišljanja.
Moram reći da sam vas do sada gledao u živo ni sam ne znam koliko puta, od izuzetno malih klubova do velikih nastupa na Exitu ili INmusic fstivalu, i moram priznati da ne znam koji mi je nastup bio najbolji ili najdraži, imate li vi neki nastup koji bi možda izdvojili, i volite li više manje ili veće prostore?
I mi se tako osjećamo, ne bi znali izdvojiti neki poseban koncert, kad bi krenuli nabrajati ne bi bilo kraja. A uvijek nam nedostaje klub kad je ljeto i napolju kad je zima.
Izlazili ste na pozornicu sa slomljenom rukom, sa slomljenom nogom, bacali su vam gitaru na pod u Močvari, nestajala vam je struja na pola nastupa, što se treba dogoditi da otkažete nastup? Neka velika nepravda?
Bilo je i otkazivanja, ali se trudimo da nadoknadimo čim se skine gips.
Aktivizam, briga za ljude, životinje, to vam je poprilično bitno.
To zvuči kao da smo neki hipici. Samo se trudimo ostati svjesni gdje i u kojem trenutku živimo, i da nemamo luksuz biti apolitični jer se protiv nas vode borbe koje će nama i generacijama koje dolaze nastaviti uskraćivati životne uvjete i raslojavaju društvo ako se nešto radikalno ne promijeni.
Živite od muzike, a dajete albume na free download, može li se tako?
Može jer je danas diskografija i globalno mnogo manji dio zarade bendova nego koncerti, barem za ovu neku vrstu muzike. Također, ljudi znaju da na koncertima mogu nabaviti CD, ploču, majicu pa je i zbog toga bitno svirati. Mi smo se bacili u to jer smo vidjeli šansu raditi ono što najviše volimo i od toga živimo. Ne ide nam mirovinsko, ali je dobro dok traje.
*Do sada nikad o vama nisam nigdje čuo niti pročitao lošu kritiku, bilo da se priča o pločama ili o live nastupima, kako se nosite s tim? To je bolje od slave, a i da vas pitam prepoznaju li vas ljudi na ulici, ima li fotkanja, autogama i toga?
Kako se nosimo s tim što nas hvale? Pa nije to uopće tako teško. Ne prepoznaju nas ljudi na ulici ili prepoznaju ali se ne jave.
Kakvi su planovi za budućnost, diskografski, životni, nove pjesme? Je li “Crvena“ s “Gde ćeš“ možda put koji ćete dalje slijediti?
Ne pravimo takve planove gdje ćemo ići muzički, to se događa spontano. Ovog mjeseca baš puno sviramo, Zagreb, Novi Sad, tri puta Beograd, Ljubljana, Split, Mostar. Sljedeće godine planiramo isto tako. I one tamo, i one tamo, i one tamo…
Za kraj ne mogu izdržati da vas ne pitam kad ćete zamjeniti Squiera, uzeti novi bas i kupiti bubanj? Iako naravno vrijedi ona stara izreka da “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“.
Squier ću zamijeniti kad konačno pukne od svih bacanja i udaraca, istim takvim Squierom. Ja sam tu taliban, užasno konzervativan. Prvo sam probao ovu gitaru, i s njom sad moram provesti život. Tu se ja ne pitam mnogo. Baš je Fender oriđiđi, a imamo i Ibaneza, ne manjka baseva. I bubanj bih nosio da ga kupimo pa ga zato ne kupujemo. Samo mi još to fali.
Nadam se da ćete nas ponovo sve oduševiti na Pozitivnom koncertu 2.12. u Domu sportova, a s moje strane naravno stiže Repetitor čokolada.
Foto: Boris Abramović