Mile Kekin: “U početku smo bili prepotentni, omnipotentni, pili bambuse u parku i mislili da je život kao švedski stol”
19. prosinca 2017.
Nikola Knežević (2239 Članci)
Podijeli

Mile Kekin: “U početku smo bili prepotentni, omnipotentni, pili bambuse u parku i mislili da je život kao švedski stol”

30 godina je benda Hladno pivo. Sve je krenulo iz Gajnica 1987. godine, Savršeno vrijeme da se prisjetimo početaka, tadašnjih pogleda na svijet i ambicija te razgovaramo s nekim od članova benda.

Kako to obično biva, na slavljeničkoj zabavi novinar posjetitelj i slavljenik moraju i raditi pa sam tako na 15 minuta uspio sjesti s Milom Kekinom i popričati o prvim godinama njihovog glazbenog puta, a i mog života koji traje samo godinu više od benda.

Kako je bilo tada? Jeste li bili samo nadobudni klinci koji ste htjeli udarati po žicama, derati se i svirati punk ili ste razmišljali o tome da budete nešto poput danas?
“Mi smo bili bezobrazni i ambiciozni odmah na početku. Nikada nismo krenuli s pričom – “ajmo svirati za svoju dušu”. Čim smo se sastali mislili smo da imamo neki dobar feeling, bili smo prepotentni, omnipotentni i sve ono što ide kad imaš 16 godina te misliš da je život kao švedski stol, kao što u jednoj pjesmi kažem. Prvo je počelo druženje na klupicama i po parkovima uz bambus, to je mješavina crnog vina i Coca-Cole, a onda se sve preselilo kod mene u kuću gdje sam živio sâm. Tako smo počeli imati probe i počele su malo po malo dolaziti naše pjesme. Ali da, bili smo odmah na početku vrlo uvjereni da će od toga nešto biti.”

Danas, nakon 30 godina, puno albuma je iza vas, vlastiti label na kojeg ste, vjerujem, jako ponosni, te prva kompilacija najvećih hitova.
“Da, to se događa nakon 30 godina, skupi se dosta albuma i pjesama koje trebaš skupiti na jedno mjesto da ih sve ne zaboraviš. Odlučili smo to napravili s Croatia Recordsom jer su oni izdali naša prva dva albuma. Tako da je ovo u suradnji Gajbe i Croatie. Neke pjesme smo morali ponovno snimiti jer nam jedan od izdavača nije dao materijal. Ali, srećom da smo to napravili jer je tako izašla i ova pjesma s Josipom Lisac (op. a. nova verzija „Soundtrack za život“) u jednom sasvim drugom izdanju.”

Da, tko bi rekao da Josipa Lisac može pasati uz jednu ovakvu žestoku pjesmu, ali njezina vokalna interpretacija je i ovdje genijalna i možemo, po tko zna koji put, zaključiti da se odlično snalazi u bilo kojem glazbenom smjeru.
“To je jedna od vrlina talentiranih ljudi, to što se mogu u svakom glazbenom okruženju snaći. Ona je brzo ubrala atmosferu pjesme i feeling, unijela je u to jednu svoju dozu strasti i način pjevanja koji je fakat prepoznatljiv, prilagodila je sve pjesmi i mislim da nam je dala nešto posebno kod “Soundtracka” što je rijetko za čuti u hrvatskom eteru.”

Tekstovi su isto posebni, ljudi vas prepoznaju i po tome. Primjerice, pjesma “Firma” je došla fenomenalno do ljudi, imate socijalno osviještene tekstove, spominjete društvene i ljubavne probleme, odnosno tematiku koja dolazi do srca publike. Kako ste zadovoljni s tim odnosom s publikom?
“Kažu da je bend onoliko dobar koliko se ljudi može identificirati u njihovim pjesmama. Mislim da smo mi pokazali da se sa jednostavnim tekstovima, jer mislim da oni nisu komplicirani, može doći do publike. Moje tekstove može shvatiti svatko tko zna čitati i pisati, a možda čak ni to. A “Firma” je jedna pjesma s kojom se lako mogu poistovjetiti mnogi, svatko je bio ili ako nije, imao je prijatelja koji je bio u takvoj situaciji. To je zapravo jedina tajna, radimo pjesme u kojima se lako možeš poistovjetiti i koji te mogu pogoditi u dušu, u nekom stihu ćeš se sigurno naći. Zato se služimo s hrvatskim jezikom, a ne engleskim ili nekim drugim. To je ono što nas je izdvojilo iz gomile sličnih bendova jer smo imali moment društvene angažiranosti koji uvijek kreće od pojedinca. Nikada nismo krenuli od masa, nego od čovjeka kreneš prema gore, da se tako izrazim. Imamo jako malo pjesama koje su pisane u prvom licu množine, držimo se jednine. Ima jako puno tih jedinki i onda od njih dobiješ punu dvoranu.”

Posebno je zanimljiv onaj dio pjesme “Firma” – “kako smo pali bez ispaljenog metka na staru foru novog početka”. To je doista snažan dio koji je do mene najviše došao kao slušatelja.
“Ljudi uvijek padaju na iste fore. Sada je izašla jedna fantastična knjiga, zove se “O tiraniji”, ima 100 stranica i gdje se jako lijepo opisuje duh današnjeg vremena u malo dužem eseju. To je zapanjujuće da ljudi ne uče puno iz povijesti nego stalno ponavljaju iste greške s godinama i upravo je to o čemu pjeva “Firma”.”

U početku ste bili žestoki punkeri, danas ste nešto komercijalniji, danas je to punk/rock, je li to bio plan da dođete do šire publike ili je išlo onako kako ste osjećali?
“Što se promjene zvuka tiče, nama je dosadilo svirati jednu te istu vrstu muzike i krenuli smo drugim smjerom. Onda se umiješao Denyken koji nas je oplemenio s nekim neobičnim rješenjima na “Šamaru” kojih se ne bi vjerojatno sami sjetili. I tu se dogodio taj totalni hype oko Hladnog piva. Pa smo se htjeli opet malo vratiti na svoj zvuk na “Svijetu glamura” i “Dan zatvorenih vrata”, tako da smo uvijek istraživali. Na prvom albumu smo imali neki klavir koji je bio netipičan za punk/rock bend, imali smo na drugom benjo i tamburice. Zanimala nas je više poruka i da svaka pjesma zaslužuje svoj omotač, a ne da ponavljamo jedne te iste akorde.”

Prošlo je 30 godina, a meni je 31.. To je dobro, imate nove publike, odnosno osim onih starih punkera i rockera, i ove nove. Dobro je prenositi glazbu na neke nove naraštaje, a tu je zaslužna po meni i starija publika koja će i s klincima doći na vaše gaže te približiti njima glazbu i tekstove.
“Zato ćemo sada i napraviti dva dana koncerta s različitim set listama, 2. i 3. ožujka. Prvi će biti za fanove starih pjesama, a drugi greatest hits za one koji Hladno pivo slušaju zbog pjesama koje su čuli na radiju. Teško je tu sve ljude usrećiti, ali jesmo bend koji je preskočio generacije i roditelji sada dolaze na koncerte sa svojom djecom. I to je lijepo, to je prirodno.”

Osim toga, koji su planovi za sljedeću godinu nakon ove kompilacije. Ima li planova za novi album?
“Planiram izdati taj solo album na jesen sljedeće godine, “Reno 4″ se lijepo zavrtio ove godine, a Hladno pivo će koncentrirati puno u 2018.. Mislim da nećemo pretjerano raditi nove stvari, mislim da ćemo pričekati godinu, dvije, tri, prije nego što krenemo s novim pjesmama, iako imam već neke pjesme za koje mislim da će više pasati Hladnom pivu. A ovaj moj uradak će biti jedan autobiografski i muzički sasvim drugačiji album.”

Smeta li ti kad vidiš rasprave u medijima da je „Mile Kekin otišao u solo karijeru“, kako je „sve gotovo“ i da „Hladno pivo propada“… Meni to smeta osobno zato što mediji očito zaključuju nešto na svoju volju samo po pitanju informacije da si krenuo i u solo karijeru. Kako tebi to sve izgleda?
“Mislim da i oni isto moraju o nečemu pisati, a isto mislim da je o Hladnom pivu najdosadnije pisati. Nemamo nikakve skandale, nemamo niti guzica i sisa, niti narkomanskih situacija. Tu i tamo ja nešto lanem politički pa se digne neka frka. Ali Hladno pivo je bend koji je stalan i konstantan i mislim sa solo projektom isto svirati, a to ne znači kraj Hladnog piva i mislim da to može funkcionirati usporedno. Što ne znači da jednog dana možda neću napustiti solo vode ili Hladno pivo pa se bavit ugostiteljstvom. Ništa ne želim obećati nikome, život je preda mnom i mislim da Hladno pivo još ima smisla i funkciju u tome što govorimo i o čemu pjevamo. U trenutku kad budem procijenio da to nema smisla svi ćemo se početi baviti nečim drugim.”

Postoji li neka anegdota iz karijere Hladnog piva, nešto nepoznato što nismo čuli, možda o nastanku imena ili nekim koncertima?
“Ima toga puno, sad se teško sjetiti svega… Ali recimo, mi smo jedan od rijetkih bendova koji je plaćen psima, a koje smo poslije preprodavali. Mislim da je to u rock and roll povijesti rijetkost. Ima puno tih zanimljivih detalja, nešto je istaknuto i u biografiji “Trening za umiranje”, a nešto će biti napisano vjerojatno u nastavku toga. Svašta se čovjeku događa na putu.”

Je li bilo onoga da ste imali 5 ljudi na koncertu na početku?
“Daaa, imali smo nakon punog Doma sportova sutradan u jednom prostoru u Sloveniji koncert, 30-ak kilometara dalje, bilo je 20 ljudi možda i skakao sam na biljarskom stolu jer nije bilo bine. Sve je to rock and roll, bitno je samo da imaš nešto što glumi binu i da imaš zainteresirane ljude. I to može biti dobar koncert.”

Ima li hrvatski rock and roll budućnosti?
“Ima talentiranih muzičara, dobrih bendova. Volim spominjati M.O.R.T. koji je odličan bend, od malih je tu i Repetitor, nije naš, ali odličan bend. Ima i starijih bendova, zašto mora biti mladi, recimo Cinkuši koje obožavam slušati i koji po meni trebaju biti dio nacionalnog blaga.”

Kao i Kries…
“Da, kao i Kries. To su nacionala blaga koje možda trebamo pažljivije tretirati i pomagati im jer čuvaju blago u najljepšem smislu te riječi. Tako da ima i uvijek će biti dobrih i talentiranih muzičara.”

U prvih 30 godina većina vas je ostala bez kose, što u sljedećih 30 godina, hoće li nešto drugo nestati?
“Pa gledaj, vjerojatno će nestati škembe i svi ćemo se s godinama stanjiti, sa starijim ljudima obično tako bude.”

Kao u onom spotu – gerijatrija…
“Da, da, gerijatrija u spotu “Biološki sat”. Ali okej, dok me glas služi i dok imam energije, snage i volje, tu sam.”

Sretno s prvih 30, ali i drugih 30!
“Hvala puno. Ćao!”

Foto: Nikola Knežević