Biografska priča o P. T. Barnumu, velikanu šoubiznisa, koji je svojom maštom i vizijom ucrtao put kojim će se kretati mnogi veliki (i nešto manji) iz svijeta popularnih i poznatih.
“Najveća umjetnost” (iz naslova recenzije) odnosi se, naravno, na rečenicu glavnog junaka o kojemu progovara ovaj mjuzikl, a koji je pri tome mislio na uveseljavanje ljudi. Na to da ljude učini sretnim. Velika je to (kaže Barnum i najveća) umjetnost, jer lako je “živjeti i umrijeti” (kaže jedan drugi šoumen), a teško je životu dati smisao; teže je druge i drugačije, čudačkije, ostavljene, ponižene i uvrijeđene, neobične i neprihvatljive i neprilagodljive (ukratko- neprosječne) predstaviti “običnima”, “normalnim” ljudima i u isto vrijeme učiniti i jedne i druge – sretni(ji)ma. Pri tome, dakako, treba imati mašte i viziju, treba biti nadaren i uporan i bez obzira na poteškoće (a “život je pun uspona, padova i još većih padova”) izgurati ono “svoje” do kraja. Treba biti okružen i dobrim suradnicima i prepoznati talent koji će vlastitu (neki bi rekli fiks) ideju do kraja provesti u djelo.
Film redatelja Michaela Graceya uspio je dugo sanjani projekt glumca Hugha Jackmana predstaviti publici koja o počecima šoubiznisa zna vrlo malo ili gotovo ništa (mislim na mlađe), a podsjetiti starije ljubitelje pop kulture kako je i kada sve počinjalo. Sjetim se Cecila B. DeMillea i njegove “Najveće predstave na svijetu” (nedavno reprizirane na jednoj od nacionalnih televizija), a “Najveći showman” je otišao i pokoji korak dalje. Naravno, poput velikoga Barnuma, i Jackman se okružio vrlo dobrom i obećavajućom ekipom, pa u najavnoj (ili odjavnoj) špici prolaze imena poput Billa Condona (sjećamo ga se iz odličnoga Chicaga), Michelle Williams (valja ponovno pogledati njene filmove od “Brokeback Mountain” do “Manchester By The Sea”), Zaca Efrona (iznenađujuće dobroga; valjda je nešto naučio i od Roberta De Nira s kojim je glumio u jednoj od svojih komedijica), pa Rebecce Ferguson (u ulozi fatalne Jenny Lind) i mnogih drugih.
https://www.youtube.com/watch?v=AXCTMGYUg9A
Zanimljiva osoba P. T. Barnuma i njegova životna priča kao odlična tema za film (mjuzikl), odlični scenaristi, vrlo dobri glumci (naslovnu ulogu Jackman je dodijelio samome sebi; naravno da je iskustvo iz “Les Miserables” dosta pomoglo) i izvrsni songovi koji bi mogli dobro zazvučati i članovima Akademije, dobitna su kombinacija koju (zasad rado prihvaća i kritika i publika). I ponavlja se stara priča, ako su specijalni efekti (zvali smo ih nekada i “trikovima”) u službi filmske priče – uspjeh je zajamčen. Mnoge su stvari “provučene” (neke i apostrofirane) uz ovu storiju o uspjehu. Koliko je (bilo i jest) teško “biti svoj” i u isto vrijeme biti prihvaćen (ne samo kooptiran u višlje društvo) i od strane opinion makera, tj. kritičara koji, kako se kaže u jednom trenutku, “misle umjesto publike”.
Sjetio nas je film i na još neke detalje o cirkusu nekad i sad. Prije je bilo “prirodno” da kad, na primjer, “Moira Orfei” dolazi u grad, djeca očekuju tigrove, lavove , hrabre krotitelje, fakire, artiste na trapezu, slonove, klaunove (koji nas ne plaše) i nevjerojatno, ali istinito, orkestar koji svira uživo. Toga svijeta više nema, jer kada se u nekakvom (provincijskom) gradiću i pojavi nešto nalik na show, odmah se u lokalnom tisku može pročitati kako društva za prava životinja (mršavih pasa ili ljama) stoje u redu s najavljenim tužbama za zlostavljanje.
Svijet šoubiznisa danas je nešto sasvim drugo, ali i dalje vrijedi ona – “There’ s no business like showbusiness”! Hugh Jackman pokazao je da se može snaći u različitim tipovima uloga, od klasike (“Jadnici”) do rock and rolla (“Wolverine”). Želimo mu uspjeh i s ovim filmom koji svakako treba pogledati i koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Nego mnoge od vas, kao što nas je učio Barnum, učiniti sretnim.