IZVJEŠĆE/FOTO: Baronov bal – koncert Balaševića u Novom Sadu – kad je bal, nek je Bal(ašević)!
23. siječnja 2018.
Željko Mirković Miki (142 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Baronov bal – koncert Balaševića u Novom Sadu – kad je bal, nek je Bal(ašević)!

Ne-običan i odličan nastup Đorđa Balaševića na domaćem terenu, u “njegovom” Novom Sadu, na Bogojavljensku noć.

“Kad je pre mnogo leta” novosadski kantautor objavio “U razdeljak te ljubim”, svi su ga voljeli, a mnogi su tada mislili – simpatičan momak, lijep pjesmuljak, neopasno i zezatorski. Ali, vrijeme prolazi i mijenja se. Mijenjamo se i mi s vremenom. Bitno je, ja bar tako mislim, da se ono temeljno u čovjeku (i pjesniku) ne promijeni. Ono što je najvažnije – ono ljudsko. I ma koliko griješili, postajali “stariji” i ozbiljniji, da u srcu ostanemo (i mi i pjesnici) – nepromijenjeni. Suočimo se, najprije (i uvijek), sa sobom samima. I, po mogućnosti, ne ostanemo sami. To se, eto, dogodilo s Đoletom. Kalendar njegovog djetinjstva, mladosti i godina koje obično obilježe neki “drugi”, a ne pjesnici i “nešto gore”, a ne umjetnost i ljudskost, stale su u pjesme koje je (svaku u svoje vrijeme) Đorđe dijelio sa svima. A razumjeli su ga mnogi jer “srce i ljubav se jednako kažu i prepoznaju…”. A onda su došli, ajd’ da ne lajemo, lopovi i lažljivci i snalažljivci, no Balašević se (u onom temeljnom smislu) nije mijenjao. Pjesme su postale tužnije, oporije, jednom rječju bolje.

I  na Bogojavljensku noć, ove godine u Novom Sadu, poveo nas je Panonski mornar na četverosatno putovanje, od premilih i predragih slika iz djetinjstva i mladosti sklopljenih, da bi nas doveo u sigurnu luku – sebi samima. Prepoznajemo tako u tim pjesmama njegove i naše zablude, momente proročke i prosvjetiteljske, istinske i glazbeno kvalitetne. I riječi pjesnikove jer – čovjek (i pjesnik) se drži za riječ. Nekad nam samo to i ostaje – (dobar) osjećaj koje netko talentiraniji zna pretočiti u stih i dirnuti nas u onu žicu onom žicom koju dotiču prsti majstora. Metaforički i doslovno. Ali nisu samo žice, već i puhački instrumenti, bubnjevi, harmonika ili tipke glasovira koje pomognu riječima i nadopune ih. Nakon tolikih godina i odsviranih koncerata ovo je, možda, pravo ruho u koje treba zaodjenuti stihove Đoletove. Možda ih je on i čuo u takvim (ili sličnim) aranžmanima i tada kad su nastajale, ali tek zadnjih godina sve poprima još konkretniji (glazbeni) oblik i formu.

Ansambl Zorule na čelu s gospodinom Bugarskim, pa Kiza (imali smo priliku s njim i predsjednicom Zvezdanog bataljona izmijeniti riječ, dvije dva dana poslije), a posebno Gabi Bunford (uh, što ja volem taj saksofon) i profesor Dujin, zajedno s mlađim lavovima učinili su tu novosadsku večer posebnom. Ne znam je li to samo moj dojam, ali sudeći i po ocjenama drugih, fanova ili onih koji samo “vole” Balaševića – ovaj koncert je bio jedan od najboljih njegovih nastupa uopće.  Jesu li pjesme i(li) vremena još malo tužnija, jesmo li svi stariji (i osjetljiviji) i na ono ljudsko i ono neljudsko ili je to nešto treće? Ili sve zajedno. U svakom slučaju, mnoge su me stvari “pogodile”. Od Marine do Čivutskog vrta, pa i čardaš/mađarskog kolopleta koji je solom začinio “violinist iz Subotice”. Izvrstan, virtuozan i dostojna zamjena za Ignaca. Kad se pojavila njegova (Šenova) slika na ekranu mnogi su zasuzili, no “show (and life) must go on”. Nezaboravni trenutak bio je i izvođenje ”Ne lomite mi bagrenje” (znamo da je uvijek neka pjesma aktualnija od drugih), ali svakako bih, kao meni najemotivnije izabrao dvije nove stvari – “Dno dna” (mnoga će mladost ostariti na ovim ovdje ili na nekim drugim tužnim prostorima) i “Mati”. Prolaznost i ljubav. Neprolazna.

Bilo je tu još prekrasnih trenutaka te duge zimske noći, ali siguran sam da je i Đoletu drago kad je i na domaćem terenu odigrao dobro, pače odlično. Kako i neće. Pozdravio je on i dobre ljude iz dobrih mjesta diljem “regiona”. Jer dobrih ljudi ima svugdje. Prema riječima Bebinim, Balašević nikad i nije imao problema s ljudima, već s budalama. Kako neće stati pred dobre ljude i otpjevati jedan od najboljih koncerata kad je znao (svojim stavom i ljudskošću) stati i pred barabe i reći im što ih ide. I onda i sada kad je “pametnije” šutjeti. Da, izvodio je i “Plavu baladu”, meni osobito dragu laganicu s albuma “Devedesete”. Kraj je “sačuvan” za “Nedostaje mi naša ljubav” (s verglom), “Odlazi cirkus”, a zaplesali smo (i zapjevali) na “Baronovom balu” i u “Ringišpilu”. ,

Ne bih htio kvariti odličan dojam i lijep osjećaj nakon ovoga koncerta, ali moram ustvrditi da (i prije i post festum) rijetko možeš pročitati ili pogledati (mislim pri tome na medije, pa i u Novom Sadu, Srbiji općenito) nešto o ovom nastupu, a to je, u najmanju ruku žalosno. Žalosnije i od nekih Balaševićevih pjesama. P(r)ozvao bih, dakle, mnoge koji se bave slušanjem (i gledanjem) glazbe i profesionalno da to učine. Da ne šute. Đorđe bi rekao: ”…ruke gore…, glave gore, deco, ne samo ruke.”.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković