Vrlo dobar film u kojemu briljira Frances McDormand, jedna od najboljih američkih glumica, koja je za ovu iznimnu ulogu već dobila Zlatni Globus, a ozbiljna je kandidatkinja i za Oscara.
Redatelja Martina McDonagha pamtimo po dva zanimljiva ostvarenja – hardboiled, žestokom “In Bruges” (u kojem smo zapamtili i odličnoga Collina Farrella), te “Seven Psychopats” (u njemu se , uz spomenutoga glumca, pojavljuju i Sam Rockwell i Woody Harrelson). Glumačke izvedbe potonje dvojice u posljednjem su McDonaghovom ostvarenju osnažene s Frances McDormand, koja nas mnogim svojim ulogama oduševljava od filma braće Coen “Fargo” za koji je ovjenčana Akademijinim kipićem. I prije (“Mississipi Burning”) i poslije toga (“North Country”) igrala je zahtjevne uloge žena u neobičnim, specifičnim i teškim situacijama, a u “Tri plakata…”, situacija u kojoj se lik koji je utjelovila nalazi je najteža moguća.
Naime, mjesecima se istraga povodom silovanja i brutalnog ubojstva kćeri ne miče s mrtve točke i Mildred (McDormand) odlučuje „pogurati“ lokalne policijske dužnosnike i (konkretno) njihova šefa Willoughbyja na djelovanje. Želi ih potaknuti da, po njenom mišljenju, bolje obavljaju svoj posao. To čini na zanimljiv način – reklamne panoe koji nisu korišteni tridesetak godina unajmljuje na godinu dana i na njih tri postavlja odgovarajući tekst koji jasno ukazuje na njeno nezadovoljstvo, na (ne)pravdu i slično… Kako su u malom mjestu stvari uvijek postavljene na, također, zanimljiv način, ovaj njen postupak nailazi na (ne)odobravanje sumještana, na reakcije njenog sina i (bivšeg) supruga (inače policajca), ali, ipak, i na već spomenutog šefa policije (za Oscara nominiranoga i, usput rečeno, odličnoga Harrelsona), te policajca Dixona (punoga predrasuda i loših poteza; Sam Rockwell osvojio je nominaciju za Oscara za sporednu ulogu). Osim njih, čitava galerija likova – lokalni zubar, svećenik, Dixonova mama (s kojom on i živi), te vlasnik lokalne agencije (Caleb Landry Jones) i više nego dobro pokazuju (bilo koju) malu sredinu i njen život i kako se (manje ili još manje) uspješno nose s (ne)svakidašnjicom.
Osim već spomenutih vječnih tema – života, smrti, pravde, konformizma, ljudskosti, u jednoj od najboljih scena američkoga filma unatrag desetak godina (monološki i retorički) postavljeno je i pitanje grijeha crkve (ili grijeha nečinjenja ili, bolje reći, prikrivanja zločina pedofilije u njenim redovima). Život je, rijetko, crno-bijel, pa i akcije (odnosno reakcije) i postupci svih likova, naravno, utječu, ne samo na razvoj događaja, nego i na smjer kojima će njihovi i životi drugih poći. Bolest, samoubojstvo… nisu samo nabacane „ozbiljnosti“ o kojima i sedma umjetnost raspravlja od samih svojih početaka, već su bitni dijelovi mozaika središnje Amerike (i ovoga filma), pokazujući nam da američka kinematografija nisu samo blockbusteri (nemam ništa protiv njih), već i da tu ima mjesta za dobre dramske trenutke (npr. “Nebraska” ili “Manchester By The Sea”).
Glazba dobro podcrtava i pomaže slikati atmosferu (pogotovo digresiranje s pjesmom Abbe u jednom od ključnih trenutaka, a koju sluša Dixon). Režija je i više nego dobra, a treba napomenuti da je McDonagh pisao i scenarij. Američka televizija, odnosno kreatori TV serija u posljednje su vrijeme poprilično koristili iskustva europskih kolega i, to je već rečeno i napisano bezbroj puta, podigli sadržajnu kvalitetu na višu razinu. Siguran sam da se i u mediju filma može dogoditi sličan napredak i da, bez obzira što novac i producenti diktiraju mnoge stvari, umjetnici mogu naći načina da beskompromisnije izraze sebe i svoja (i) ljudska načela. Ovaj film govori tome u prilog.
Kad smo već kod McDormand i televizije podsjetio bih na četverodijelnu seriju “Olive Kitteridge” u kojoj je također zasjao njen glumački talent. Svakako pogledajte i podsjetite se i na njena ranija filmska ostvarenja, pogotovo na “Fargo”, obaveznu lektiru za svakog ljubitelja filma.