RECENZIJA: “Call Me by Your Name” – ljubavno-erotska priča o njemu i njemu
20. veljače 2018.
Nikola Knežević (2174 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: “Call Me by Your Name” – ljubavno-erotska priča o njemu i njemu

Crema – prelijepo, rekli bi Bogom dano, mjesto u pokrajini Lombardija s divnim krajolicima, prastarom arhitekturom, ali i još ljepšom ljubavnom pričom koja će gledatelje ostaviti bez daha ili pak šokirati.

Nije prvi put da se susrećemo s ljubavnom temom homoseksualaca, štoviše to je često bila tema svjetske kinematografije pa ćemo se prisjetiti filmova poput “Brokeback Mountain”, “Philadelphia”, “Monster”, “Moonlight”, “Kiss of the Spider Woman”, “Capote”, “Milk”, “Dallas Buyers Club”, “American Beauty”. No nije samo homoseksualnost tema ili jedna od tema ovih filmova, imaju još nešto zajedničko, a to je nagrada Oscar. Nije samo američka kinematografija kroz povijest iznjedrila takve vrste filmova, nego i druge,  poput japanske. Ako se prisjetimo japanskog redatelja Nagise Oshime, režirao je dosta eksplicitne filmove i prikazivao scene seksa, ne samo između muškarca i žene, nego i dva muškarca. Tu se ističu kontroverzni “In The Realm of the Senses” iz 1976. godine i “Taboo” iz 2000. godine koji prikazuje homoseksualni odnos s kraja ere samuraja sredinom 19. stoljeća.

Svi ovi filmovi su bili iznimno cijenjeni u svjetskoj kinematografiji, dobivali su mnoge nagrade, a postoji iznimno velika mogućnost da će i 90. dodjela nagrada Oscar biti u znaku gay filma, “Skrivena ljubav” ili “Call Me By Your Name”, koji je nominiran za 4 zlatna kipića, ali je lako moguće da osvoji onaj za najbolji film 2017. godine. Da pojasnim.

Naravno da se u zadnje vrijeme homoseksualne ili da se bolje izrazim LGBTIQ teme, ne samo u filmovima nego i u drugim sferama umjetnosti, iskorištavaju kako bi se skrenula pozornost na određeni problem u slojevima društva ili kako bi nekome porastao publicitet, ali ovoga puta, čini mi se, nije riječ ni o jednom ni o drugom razlogu, nego o čistoj i prelijepoj romantičnoj priči koja se odvija u 1983. godini u pokrajini Lombardija u Južnoj Italiji koja svojom ljepotom doslovno oduzima dah. Razmišljam, ako bi ikad doživio najveće ljubavne trenutke, htio bih da bude na tom mjestu. Vjerujem da će mnogi doživjeti neugodnosti oko ovog filma, čak i ja, heteroseksualna osoba, koji sam uvijek bio tolerantan i liberalan, ovoga puta sam imao razna očekivanja i dvoumio se hoću li otići u kino. Na sreću, pripao mi je taj zadatak da baš recenziram ovaj film i mogu reći da je bilo u pitanju jedno zanimljivo iskustvo. Zašto je to tako? Krenimo redom.

Elio Perlman sa svojom obitelji uživa u ljetnim mjesecima u prekrasnoj Italiji. Cvrkut ptica, predivne livade, jezera kakva možeš samo sanjati, hrana, voće, prije svega breskve koje su znakovite u ovom filmu – mjesto za poželjeti. Njegovom ocu, profesoru arheologije u kuću dolazi živjeti apsolvent Oliver koji će mu biti i asistent u određenim arheološkim projektima, prije svega oko istraživanja raznih arheoloških spisa i lokacija. Oliver, Židov kao i Elio, ali i čista suprotnost onom životu u kojem uživa mladi i maloljetni intelektualac, ljubitelj knjiga i glazbe. Suprotnosti se privlače, to je opće poznato pa će tako s vremenom Elio shvatiti kako u Oliveru ima nešto posebno, nešto što će ga privući, društveno, prijateljski, ali i seksualno. Znate onaj osjećaj leptirića u trbuhu, onaj osjećaj kad o nekoj osobi ne prestajete razmišljati, zbog nje ćete se smješkati pa makar to bilo i bez nekog važnog razloga, odnosno samo prisjećajući se lijepih trenutaka? Elio je upravo takve osjećaje proživljavao, a znao je i maštati o svojoj ljubavi, senzualno, ali i “prljavo”. Američka pita je u ovom slučaju postala breskva, tako sočna, ukusna, mekana, hladna i topla, predmet mašte.

U redu je maštati, mašta radi svašta, ali najgore je kada sve ostane na mašti. Teško je izbaciti leptiriće iz sebe, pretvoriti ih u riječi, iznimno teške riječi za koje si uvjeren da neće biti prihvaćene. Ne od strane ljubavnika nego od strane svojih roditelja, intelektualaca. Pri tome pokušavaš raditi stvari koje ne želiš, samo kako bi te okolica smatrala normalnim, uvjetno rečeno. No, upravo će intelektualci najlakše prihvatiti novonastalu situaciju i prihvatiti plod svoje ljubavi, bilo da se osjeća heteroseksualnom ili homoseksualnom osobom. Nije važno kakve će seksualnosti biti vaše dijete, važno je da je pravilno odgojeno, a na to najviše mogu biti ponosni gospođa i gospodin Perlman. Njihovo dijete postalo je Čovjek. Svih tih godina odgajanja slušala se glazba intelektualaca, Bach, Listz, čitale su se knjige, poput francuske ljubavne poezije 16. stoljeća, učili su se jezici pa se ta poezija znala pričati na njemačkom jeziku, svi su bili iznimno pametni i aktivno su pričali na četiri jezika, engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom.

Sada im je u kuću došla još jedna mlada intelektualna osoba koju su prihvatili kao vlastito dijete, ne slutivši da će im ući u živote na totalno neočekivan način. Kao što rekoh, suprotnosti prvo gledaš sa zgražanjem, onda ih prihvaćaš, potom ih zavoliš, počneš maštati o njima, a kasnije želiš nešto više od toga. Talijanski redatelj Luca Guadagnino na savršeni je način opisao taj ljubavni odnos, to ljubavno i seksualno maštanje ili realnost, prikazavši ih u nekim scenama čak i eksplicitno (ljubljenje, masturbacija, oralni seks). Ovaj film je više od ljubavne priče, ovo je priča o odrastanju, prihvaćanju, shvaćanju, emocijama i osjećajima. Ovo je priča o ljudima. Ljudima koji svojom strašću ili seksualnošću nisu ugrožavali ničije živote, koji su svojom ljubavi pokazali kako se voli, ali i koji su pokazali kako ne voljeti. A kako se to voli, kako se to ljubi? Sjetim se jednog stiha Dine Merlina koji mi se više puta tijekom filma pojavio ispred očiju. “Dobro je kad u životu za nešto se boriš, rukama stvoriš, dobro je kad u životu nekoga voliš, ne’ko te voli. Dobro je kad u životu ne’ko te sluti, ti nekoga slutiš, ali je najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš.” Shvatit ćete što je pisac htio reći ako odgledate film!

Znate za onaj razgovor otac-sin, pravi muški razgovor? Upravo će on biti ključan u ovoj priči jer roditeljska ljubav je iznimno važna, ali i ljudska. Najgore je biti odbačen, Elio to svakako zna jer ljubav itekako boli, nekada traje vječno, a nekada ne. No, kako je rekao cijenjeni profesor arhitekture i otac – “srce i tijelo dobijemo samo jednom”. Ljubav boli, zbog ljubavi si sretan i tužan jer ljubav možeš izgubiti, ali nemoj izgubiti taj osjećaj koji si imao kad si volio. Kad izgubiš taj osjećaj – tada ćeš doživjeti najveću bol.

Iako još nisam odgledao sve filmove koji su nominirani za Oscara, ovo mi je do sada najbolji iz 2017. godine za koji mislim, kao i mnogi drugi ljubitelji filmskog platna, da je apsolutno zaslužio Oscara. Ne zbog gay priče, nego zbog jednog od najboljih i najljepših uprizorenja ljubavi i žudnje između dvije osobe. Prekrasno, strastveno i emotivno. Prikazano kao nikada do sada. “Call me by your name and I’ll call you by mine!”

Osim talijanskog redatelja, koji je ovim filmom završio trilogiju pod nazivom “Desire”, te scenariste Jamesa Ivoryja, moram pohvaliti sjajnu glumu mladoga Timothéeja Hala Chalameta koji me očarao svojim glumačkim sposobnostima (nominiran za Oscara; ako se pita mene – i dobitnik), te Armieja Hammera (poznamo ga iz filmova “Social Network”, “The Lone Ranger” i “J. Edgar”). Svakako treba istaknuti i Michaela Stuhlbarga koji je glumio profesora arhitekture, a po nečemu je jedinstven, mislim čak i u povijesti Oscara, glumio je u tri filma koja su ove godine nominirana za Oscara u istoj kategoriji – Najbolji film. Osim “Call Me By Your Name”, Stuhlbarg je glumio i u “The Shape of Water” i “Post”. Fantastičan je i Sufjan Stevens koji je zadužen za pjesme u nekim od najljepših trenutaka filma (nominiran za Oscara također). Sve ove kombinacije došle su do toga da filmu ne mogu dati niti jednu drugu ocjenu osim one najviše.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5