RECENZIJA: Judas Priest – “Firepower”
Skoro 50 godina uspješne glazbene karijere, više od 50 milijuna prodanih albuma, burna prošlost, kontroverze, turneje, odlasci i ponovni dolasci, osamnaest studijskih albuma, od kojih je posljednji ”Firepower” upravo ispred nas, na turneji, iako još uvijek bez oproštajne turneje, s čvrstim i jasnim stavom da bend ide dalje i planira nove pothvate, kratko i jasno, kao u najboljim godinama, jedan i jedini, neponovljivi, britanski heavy metal sastav, kojega nije potrebno posebno predstavljati – legendarni Judas Priest!
Na stranu zaista zavidna karijera Judas Priesta, ali ruku na srce imao je svojih uspona i padova, posebno u diskografskom smislu, konkretno u ovom slučaju u ne tako dalekoj prošlosti sa sada već pretposljednjim albumom ”Redeemer of Souls”. U odnosu na njega, ”Firepower” album u pozitivnom smislu daleko odskače, no ako ćemo gledati najbolje diskografko izdanje, legendarni ”Painkiller”, onda je ”Firepower” daleko u sjeni. No s obzirom na očekivanja i konačni rezultat, možemo podvući neku paralelu ili bolje rečeno parabolu koja se ipak zaustavila na nekoj zlatnoj sredini diskografskih uspjeha Judas Priesta.
Album ”Firepower” odiše modernim produkcijskim paketom dok se s druge strane odmah jasno vidi o kome i o čemu se radi. Znači, klasični, old school Judas Priest heavy metal zvuk je tu, zapakiran u onaj moderni, pomalo plastični sound dojam od čega mnogi zaziru, ali isto tako je avanturističkog duha što će mnoge i privući, čak i one skeptike koji se kunu da su Judase prestali slušati prije dva desetljeća – čak i više. Neki bi se usudili reći da je ”Firepower” album najbolje izdanje ovog benda nakon već spomenutog ”Painkillera”, no da li je to zaista tako, vrijeme će pokazati, no osobno se ne bih upuštao u takve nezahvalne prognoze. Svakako ima pjesama koje će postati neizostavni dio koncertnih set lista, od kojih je vrijedno izdvojiti naslovnu stvar, zatim ”Never the Heroes”, ”Evil Never Dies”, ”Children of the Sun”, ”Traitors Gate” i ”Rising from Ruins”, ali kao što već rekoh, pustimo vremenu da odradi svoj dio zadatka pa ćemo biti pametniji i iskusniji i donijeti neke trezvenije zaključke, jer kao i uvijek sve je u uhu slušatelja kao pojedinca, bili obožavatelj grupe ili tek puki slučajni slušatelj.
Za uspjeh određenog albuma kao cjeline najzaslužniji su tekst, glazba i sveukupni dojam; dakle u ovom slučaju imamo sva tri parametra koja zadovoljavaju zadani kriterij. Naime, svaka pjesma zasebno nosi svoj određeni uspjeh ili promašaj, unikatna je po svojoj strukturi, stoji sama za sebe, na solidnim temeljima, dok kao cjelina i ne djeluje baš čvrsto kao dio jedne snažne komponente, a lanac je čvrst onoliko koliko mu najslabija karika to dozvoljava. Stječe se dojam da su pjesme pomalo nabacane jer ih ipak ima čak četrnaest, te bi po svoj vjerojatnosti album ostavio bolji konačni dojam kada bi sadržavao par pjesama manje ili kada bi pa barem dvije do tri pjesme bile dio nekog bonus izdanja za japansko tržište, kako to obično biva. Također, albumu fali ona određena doza energične eksplozivnosti kakvu zahtjeva jedan heavy metal album, što bi ga podignulo barem stepenicu više.
Unatoč trenucima kada jednostavno odlutate iz nekog razloga, kada se fokus prebaci na devedesete godine prošlog stoljeća, ”Firepower” će zadovoljiti mnoge ali realno, neće to biti album koji će ući u enciklopedije najboljih metal glazbenih izdanja, ili grubo rečeno, teško da će ovo postati album kojemu ćemo se vraćati, osim eventualno u slučaju da ”Firepower” postane posljednje studijsko izdanje benda, što bi mu dalo jednu posebnu notu umjetničkog senzibiliteta i glazbenog sentimenta.
I na samom kraju, vratimo se na početak. Dakle, kroz gotovo pet desetljeća karijere, osamnaest albuma, koliko već ponuđenih riffova i ritmova, ideja i turneja, životnih situacija u kojima bi mnogi digli ruke od svega i uživali u zasluženoj mirovini, Judas Priest i dalje radi, stvara novu glazbu, dopire do slušatelja, oduševljava i ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Bend još uvijek ima svježih, inovativnih ideja i još uvijek ne zvuči kao parodija ili loša kopija sebe, za razliku od mnogo mlađih kolega na sceni s daleko manjom brojkom radnog staža iza sebe.
