Franz Ferdinand oduvijek su bili ljubimci hrvatske, a pogotovo zagrebačke publike koja ih je imala već nekoliko puta priliku gledati uživo, većinom na INmusic festivalima, počevši od njihovog prvog izdanja. I svaki taj nastup je bio praznik i za uši ali i za ljubitelje plesa.
Ovaj škotski art dance rock bend u svojih (već!) petnaest godina postojanja do sada je objavio četiri albuma, a nakon pet godina diskografskog zatišja nedavno se pojavio sa svojim petim albumom “Always Ascending“.
Malu pauzu u djelovanju imali su prije tri godine kada su sa Sparks formirali ad hoc supergrupu FFS (Franz Ferdinand Sparks) s kojima su izdali vrlo dobar i po mom skromnom mišljenju ipak dosta podcijenjen album koji je zaslužio puno više pažnje. Srećom i taj smo projekt imali sreće vidjeti u Zagrebu na INmusic fetivalu, pa ipak možemo reći da tu nije prošao nezapaženo.
Rad na novom albumu počeo je u laganoj sjeni personalnih promjena. Naime jedan od osnivača benda, ritam gitarist Nick McCarthy napustio je grupu i unatoč glasinama da je to i kraj Franz Ferdinanda njegovo mjesto zauzeli su Julian Corrie na klavijaturama, sintersajzeru, gitari i pratećim vokalima, te Dino Bardot na gitari i vokalima, dok grupa uz vodstvo Alexa Kapranosa nastavlja dalje.
Kao da se ništa nije dogodilo “Always Ascending“ pokazuje da je bend i dalje u odličnoj formi, a već uvodna, naslovna stvar vraća nas u vrijeme najvećih uspješnica Franza.
I dalje je tu prisutan taj njihov čuveni plesni groove potpomognut funky gitarskim rifovima koji u spoju s predivnim pop melodijama jednostavno tjera noge na ples kao što je to bilo od njihovih samih početaka s “Take Me Out“ i drugim velikim hitovima koje su ostavili iza sebe.
”I’m a lazy boy/Yes, a lazy boy/Lazy in the evening boy…”, pjeva Alex Kapranos u “Lazy Boy“ i ne možemo, a da ne žalimo što su nas u ovih petnaestak godina počastili sa samo pet albuma uključujući i ovaj pred nama.
Radeći na albumu kaže da je htio napraviti album dance muzike koju svira običan rock bend i možemo reći da je u potpunosti uspio u tome. Album je pun stvari koje svakako zaslužuju i mogu postati koncertni standardi, a“Finally“ i “Huch And Jim“ su svakako samo neke od njih.
Predivna akustična ljubavna balada “The Academy Awards“ s refrenom “…The Academy Award for good times goes to you…” poseban je trenutak albuma i pokazuje nam jednu ponešto drugačiju stranu Franz Ferdinanda.
Album je sniman u Parizu i kako Alex Kapranos kaže ima kombinaciju futurističkog i prirodnog zvuka, i stvarno, pokupio je ono najbolje od plesne dance glazbe sedamdesetih (zahvaljujući ponajprije Sparksima), osamdesetih i devedesetih i upakirao ih u već dobro znani Ferdinandovski zvuk novog milenija.
https://www.youtube.com/watch?v=CY3OjLi43Rs
Svojim petim po redu albumom Franz Ferdinand se vratio na staze svoje stare slave i kvalitete i sad su naravno na redu naši domaći promotori, koji vjerujem neće propustiti priliku da nam dovedu u Hrvatsku ovaj bend kojeg jako volimo i htjeli bi da nam ovaj uradak i uživo predstave.