Višestruko nagrađivani redatelj ponovno nas je natjerao na razmišljanje o sebi i društvu u kojem živimo u filmu koji je (opravdano) ovjenčan Zlatnom palmom u Cannesu.
Ruben Östlund već nas je ranije oduševio odličnim filmom “Turist” („Force Majeure“), a u novoj i višestruko nagrađivanoj uspješnici otišao je u umjetničkom smislu i korak dalje. Švedsko društvo (i pojedinci) u kolopletu zbivanja koja nam pokazuju (ne)snalaženje u (pre)brzom tempu modernog europskog društva 21. stoljeća. Ovaj put priča prati kustosa muzeja moderne umjetnosti i njegovu borbu na profesionalnom i umjetničkom, te životnom planu. Christian već na početku ove iznimno duhovite i pametne, ali uznemirujuće vivisekcije švedskoga društva pokazuje sve ono s čime se moderni čovjek (sve više lišen onoga humanog u sebi) susreće. Namjerno koristim riječ vivisekcija, jer se moderni europski čovjek (paradoksalno), unatoč i usprkos tehnološkom i inom napretku, sve više ponaša kao primitivna divlja životinja upravo tim okolnostima stjerana u kut. U jednoj od psihološki najtežih (poduljih) scena u filmu to će naročito doći do izražaja (epizoda s perfomerom Olegom). Kako reagirati na animalno, iskonsko koje gledamo ispred sebe (na gala priredbi ili u ogledalu)? Do koje granice će(mo) ići? Do koje granice ide umjetnost? Postoje li granice kad su umjetnost ili život u pitanju? Ili smo, dakle, unatoč svakom mogućem razvoju i napretku sve bliži (mentalno i suosjećajno, u prvom redu) najprimitivnijem obliku stvorenjima iz kojih smo se tisućama godina (uz mnogo muke i grešaka) razvili.
Višeslojnost Östlundova djela je nešto najbolje što europska filmska umjetnost može danas ponuditi. Jasno skenirati i otkrivati probleme društva i pojedinca, ali i nizom anegdotalnih situacija koje proističu iz lažnog, općeprihvaćenog ponašanja dodati i, uvijek potrebnu, duhovitu notu. Beskrajno uveseljavaju momenti „kolegija“ i strategije (marketinške i sadržajno – umjetničke) koji nam se pokazuju u ustanovi u kojoj Christian (izvrsni Claes Bang) radi. Likovi njegovih suradnika i podređenih, pa zatim epizode mladih agencijskih lavova koji postavljaju osnove za budući medijski proboj i najavu kontroverzne izložbe o kojoj se i govori tijekom filma. Paralelno s tim borbama, a riječ je zapravo o vječnom trganju za novcem sponzora, što je na početku filma i eksplicirano u intervjuu koji kustos odrađuje s Anne (i u serijama i u filmovima uvijek odlična Elisabeth Moss), odvija se i osobna dram(ic)a, jer je događaj koji je pokrenuo „lavinu“ krađa Christianovih stvari na ulici.
Lajtmotivsko pojavljivanje velikog broja prosjaka u/na hightech prostorima također je znakovita. Suosjećaj o kojemu progovara i umjetnost, ali ne samo ona, već i aktivisti, te život sâm gubi se u žurbi i „stjecanju“ prednosti nad „onim drugima“. Bilo da je riječ o konkurenciji na poslu ili u životu uopće, sve se svodi upravo na to – kompeticiju lišenu bilo kakve naznake empatije. Nema više vremena. Nekad je to bilo samo na legendarnim sportskim događanjima, a danas je to u svakoj pori društva, u svakoj čovjekovoj stanici. I opet – to su stvari nagonske, primitivne, one za koje smo mislili da su ipak godinama iza nas. Da smo vremenom postali pametniji, bolji, humaniji. Jesmo li?
U priču su uvedeni mnogi drugi elementi koji osnovnu premisu naglašavaju još i više, jer u pitanju su i „više“ stvari, ne samo poslovne i profesionalne. Christianovi intimni (i „prijateljski“) odnosi (ne samo s Anne), ali i momenti s kćerima, za gledatelja su još „filmski određeniji i pročišćeniji“, time i bolniji. Netko će reći, da su to opća mjesta alijenativnog ili otuđenog društva i pojedinca, ali mislim da je to i pokazatelj da „oni ili one koji dolaze“(„bolji mi“) nimalo nisu u boljoj situaciji i da će im biti teže kad odrastu i preuzmu uloge „velikih“.
Glumačka postava pojačana je izvrsnim umjetnicima (neke sam već spomenuo), ali svakako bih još jednom istaknuo „Olega“ (Terry Notary) i sjajnog Dominica Westa koji nas ne prestaje oduševljavati još od jedne od najboljih serija u posljednjih 20 godina, “The Wire”. Glazba u filmu (od Genesis do Bobbyja McFerrina) je fantastično uklopljena u priču, a duhovita potka (ellisovskog stila) nije izostala. Nije nimalo ugodno, ali gledajte Östlundove filmove. Odlični su, beskompromisni, uznemirujući i duhoviti i, siguran sam, da ćemo i mi kao štovatelji i konzumenti, kao ljudi, biti višedimenzionalniji, a ne plošni poput kvadrata.