IZVJEŠĆE/FOTO: Maja Posavec u malom Lisinskom – nema straha (njena pjesma)
10. svibnja 2018.
Željko Mirković Miki (165 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Maja Posavec u malom Lisinskom – nema straha (njena pjesma)

Odličan nastup vrsne interpretatorice i autorice i njenog pratećeg benda pred odabranom publikom u primjerenom prostoru malog Lisinskog.

Dok je publika polako punila prostor male dvorane Lisinskoga na pamet su mi pali stihovi pjesnika (ijekavizirat ću): “rijetki uvijek nađu rijetke”. Prijatelji, kolege, glazbenici, ljubitelji i (u)poznavatelji došli su čuti i vidjeti kako zvuči Maja Posavec uživo. U svojim pjesmama (i Enesovoj), te kako se skladbe koje je izvodila kao pjevačica Detoura uklapaju u njene nove umjetničke i ljudske trenutke. Parafrazirat ću naslov albuma i reći odmah na početku – nema straha. Jedino čega se treba „bojati“ je da će „samo rijetki“ čuti njen glas – unutarnji, jer onaj s pozornice, dasaka koje život znače ili, pak brijunskoga kamenja, već znamo. Nije mi prvi put da je slušam i gledam i mislim da je rijetka i iznimna pojava na našoj sceni. Od kazališnih uloga (i pjevanja) – od Shakespearea (na Brijunima) do Detoura ili gostovanja na koncertima hrvatskih popularnih glazbenika (Belan; na YouTubeu potražite izvedbu “Ponoćnih zvona” s vokalnim sastavom Akvarel, ako niste gledali uživo u maloj dvorani Doma sportova), upoznavali smo njen glas i scenski pokret i najčešće su se, govoreći i pišući, mogle čuti i pročitati pozitivne kritike, odnosno hvalospjevi.

No, uvijek bi se pitali što je s „unutarnjim glasom“ koji ne mora tehnički biti savršen ili odličan, ali emocija koju prenosi bi trebala, jer tu kompromisa nema. Jer, upoznavajući umjetnika, zahtijevamo, uz prepoznavanje univerzalnog ili, bolje rečeno „onog našega“ osjećaja u njegovom izričaju, tražimo otvorenost i iskrenost koju, zapravo i prečesto, nismo u stanju sami izraziti. Razlozi su brojni, no ne treba ih posebno elaborirati – od talenta do ugodne pozicije i nekompromitiranja iste, jer tako je „lakše“. Koliko je netko spreman uroniti u samoga (ili, u ovom slučaju, samu) sebe – to će biti pokazatelj kvalitete onoga što vidimo. I čujemo. Prije Majinog nastupa, dakle, čuo sam je u raznim „ulogama“, ali ovakvi koncerti su stepenica više, jer je naravno najbolnije i najteže, ali i najljepše i najbolje – izložiti vlastite riječi, odnosno život,„baciti srce pod tuđa stopala“ (rekao bi moj i Majin zemljak iz Rastušja).

Valjalo se upoznati i s albumom koji je dugo nastajao (mislim na pjesme), a onda i smisleno, aranžmanski i repertoarno, uklopiti i stare brojeve u ovih nešto više od sat i pol koliko je koncert trajao. To je napravljeno i više nego uspješno. „Hotelsko osoblje“ izvrsno je u lo-fi maniri popratilo izvanredan vokal koji nam je još jednom pokazao sav raskoš, tehnički i žanrovski školovanog glasa koji je „samo“ instrument u prenošenju odličnih stihova koji se mogu naći na jednom od najboljih albuma unazad nekoliko godina na hrvatskoj sceni. Ne samo to, nego je poredak stvari koje su izvedene na koncertu (nešto drukčiji nego na CD-u), bez suvišnih riječi, postao dodatnim dokazom da se i na taj način još više postiže „prohodnost“, ne ometajući slušatelja u percipiranju i osjećaju koji mu se prenose. Nije bilo „praznog hoda“, što nije nevažno. Formatirani radijski programi nazvali bi to flowom. I to kakvim! Drugo je pitanje hoće li i koliko ti isti programi (ili urednici) prepoznati ove pjesme koje bi se svakako svojom kvalitetom trebale izboriti za češće pojavljivanje u eteru. No, ono što je na prvom mjestu jest jasnoća i iskrenost koje izlaze iz Majinih stihova.

Ona je pjesnikinja koja pjeva (i svira). I to radi izvrsno. Ne želim književno-teoretski secirati njenu poeziju, ali kolokvijalno i pojednostavljeno rečeno – oni funkcioniraju i ( samo) na papiru. Što je danas, pogotovo u tzv. popularnoj kulturi rijetkost. Ne bih se htio upuštati niti u „ograničavanje“ tih stihova na ono poznato sintagmatsko „žensko pismo“, ali je istina da su neke stvari toliko dobro izražene da će svaki slušatelj (muški rod) prepoznati trenutke (i) iz svojih odnosa sa suprotnim spolom. No, velim, ne treba se ograničavati na (samo) muško-ženske odnose, već na, reći ću i više nego korektno, međuljudske.

Vratimo se na odnose unutar benda, dakako suradničke. U prvom redu – instrumentarij. Klasičan. Glas, gitara, bas, bubanj, klavijature. No, opet aranžmanski i autorski složen i „pomaknut“ u raznim dinamičkim i tempo smjerovima. Da ne govorim o žanrovskim ili stilskim. Npr. može se reći da je gitara u pojedinim dijelovima pjesama jazzy, a klavir odsviran na način „starih“ ( u pozitivnom smislu) majstora zabavne glazbe, ali najjednostavnije i preciznije je kazati da su riječi pjesama zaogrnuti posebnim ruhom koje diktira (u prvom redu) autorica, a onda i kolege koje su je pratile na stageu (i odsvirali album).

Lupi dlan(om) o dlan, kaže jedan od redaka koji ide iza onih (stihova) koje moramo sami otkrivati. Doslovno, u pjesmama Maje Posavec. I, naravno, u vlastitom životu. „Mislim na tebe, ljubav je to…“ . U maloj dvorani bio je velik koncert.

Foto: Nikola Knežević