Kralja: “S Miceksima doslovno uživam! Sjajni su glazbenici i još bolji ljudi. Gdje je ljubav prava, nema straha!”
12. lipnja 2018.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

Kralja: “S Miceksima doslovno uživam! Sjajni su glazbenici i još bolji ljudi. Gdje je ljubav prava, nema straha!”

Sjajni zagrebački glazbenik Alen Kraljić Kralja izdvojio je vrijeme između svirki za Music Box i razgovarao s nama o jednom novom razdoblju svog glazbenog života, zvanom The Miceks.

Zlatni dečko s Utrina prošao je fenomenalan glazbeni put, od Pipsa, preko Plaćenika, Markiza i Cirkusa, do The Miceksa koji su zaista nešto posebno. Dokazali su to debitantskim albumom i svirkama na raznim festivalima kojima su pridobili dosta fanova svojom sirovom energijom i iskrenim rock and rollom.

Kako je biti u bendu gdje su sve mladi glazbenici oko vas, ali koji funkcioniraju tako dobro zajedno kao da svirate s njima već niz godina?
Kvart iz kojeg dolazimo specifičan je po tome što nema generacijskog jaza. Družim se s ljudima od 7 do 77 godina, tako da su mladići u bendu meni nešto sasvim normalno.

Sada ste već dosta godina na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali energija je ostala ista. Koliko vam Miceksi daju volje i želje da i dalje stojite na velikoj pozornici i ispod velikih reflektora?
U jednom periodu života prestao sam sa živim svirkama i bendovima. Radio sam muziku za neke plesne predstave plesne skupine Tala (Larisa i Tamara) i za Malu scenu, muzikicu za one najmlađe do 12 godina. Nakon nekog vremena počela mi je faliti ta bukica, ostali Miceki su se stvorili niotkud, počeli smo druženje i nastala je „Ljubav, voda i sloboda”.

Pipsi, Majke, odnosno Plaćenici, Markiz, pa Cirkus s Metessijem, bilo je tu raznih projekata. Možete li izdvojiti nešto što vam je bilo posebno drago? Vjerujem Pipsi jer ste s njima snimili nekoliko albuma koji se i danas smatraju remek djelima.
Naravno da su Pipsi i moje dijete (pričam o starim Pipsima i njihovim starim pjesmama u kojima sam i ja bio autor). To je sada neki drugi bend i ja im želim sve najbolje. Dudo, Denis, Šparka, Boršćak, Tićo, Čumandra, Pavica, Edo Popović, Greiner i Kropilak, Krešo Mahečić i pola dečkiju iz Utrina i, naravno, Emil Tedeschi, bili su stari Pipsi s kojima sam prošao sito i rešeto, nebo i pakao i opet bih ponovo. U Plačenicima sam bio najmlađi član, kao i ovi moji danas. Bilo mi je super svirati s jednom creme della creme ekipom: Krunom Levačićem, Dudom Vorihom, Riletom, Rodikom i, na kraju, s Baretom, mojim susedom, kojeg posebno volim i nek’ ga dragi Bog čuva još sto godina.

Spominju se u jednoj pjesmi Beatlesi, Ramonesi i Stonesi. Koji je vaš idol, jedan od njih ili svi?
Ma, nemam ti ja idola, mislim da je idolopoklonstvo bezveze. Ne treba idealizirati ni mamu i tatu, dovoljno je samo voljeti. Postoje samo bendovi i glazbenici koje slušam i koje volim, a ako bih trebao nekog izdvojiti, mislim da je Isus najpametniji čovjek koji je hodao ovom planetom.

Već sam vas nekoliko puta gledao na pozornici s Miceksima i baš se moglo vidjeti da uživate, dvije gitare se stapaju u jednu, pogledate jedni druge i svi se razumijete. Kao da su Miceksi vaša djeca. A imate i dalje odličan smisao za riffove. Mislite li da ste tu energiju uspjeli prenijeti na publiku?
Pitaj najpametnijeg znanstvenika na svijetu kaj je energija, gdje se nalazi i od kud dolazi i nećeš dobiti odgovor. Mislim da mene i ovu bandu jednostavno fura ta ljubav prema glazbi i želja da bar na tren učinimo ovaj tužan svijet boljim i ljepšim. Ljudi to osjete. Ne možeš ih stalno varati, neki još uvijek, na sreću, misle svojim glavama. Ali, puno ih spava, začahureni su u ’41., ’45. i ’91. Ustaše, četnici i partizani, crni i crveni, politika, religija, ljevica, desnica, oooo tko će shvatiti to… Teške su to droge i treba ih se kloniti.

Foto: Mario Borščak

Debitantski album je baš našao prostora na rock sceni, kako je rekao naš recenzent, svaka pjesma je potencijalni hit. Jesu li Miceksi neke nove Majke, neki novi Kojoti, gledate li uopće tako na cijelu situaciju? Je li to taj projekt na koji ćete biti fokusirani godinama kao s nekim drugim bendovima? Jednostavno, je li to to?
U životu te mogu voditi ambicija ili čežnja, ljubav ili strah, ti biraš. U današnjem svijetu ambiciozni ljudi gaze sve ispred sebe da bi došli do svog cilja i ja to definitivno nisam. U trenutku kad sam trebao pokupiti vrhnje s grupom Cirkus (također su bile sjajne kritike), puno svađa među ljudima na probama dovelo me do toga da dignem ruke od svega i odem u Indiju odmoriti dušu i tijelo. Ljudi su mi govorili: „nemreš tak prekinut karijeru, nećeš imat drugu priliku…”, no nisu bili u pravu. I evo sada s Miceksima doslovno uživam. I za sada, da, to je to. Sjajni su glazbenici i još bolji ljudi. Naravno, bit će tu još svega, ali gdje je ljubav prava, nema straha, nema, hehehe.

Vidio sam da bend ima lijepu grupicu obožavatelja. Nose se majice The Miceks, skače se na svaku pjesmu, znaju se riječi. Je li vas iznenadilo da su reakcije tako dobre u samom početku?
Moram ti priznati da su me reakcije prilično iznenadile, jer hoćeš ili nećeš, živimo na brdovitom Balkanu gdje vladaju čudne pojave kao turbo folk, cajke, starlete, protiv kojih stvarno nemam ništa i ti ljudi ako hoće, slobodno nek’ si dofuraju koze i ovce. Kad sam bio mali, kod nas tu u kvartu su Romi držali konja u stanu, tako da je meni to sve normalno. Naravno da nam je drago sve ovo što se dešava oko benda. Junački smo live odsvirali ploču kod Surkice i u redu da su i reakcije takve.

Poznati ste kao dečko s Utrina, kakve su Utrine nekada bile po pitanju glazbe, kakve su danas? Kako Zagreb diše, čini mi se da ima bendova kao nikad prije. I to raznovrsnih.
Pa, nekad davno, u jednoj drugoj zemlji, ne samo u Utrinama, nego na svakoj klupici u Novom Zagrebu svirale su se  gitare. Svaki haustor imao je svoj bend, a svaki kvart svog Hendrixa. Ti si vjerojatno dosta mlad i fantastično mi zvuči iz tvojih usta kako ima bendova kao nikada prije i volio bih u to povjerovati. Ali, ukratko, Jabuka, Kulušić, Lapidarij, Studentski centar, svaki dan bendovi iz zemlje i svijeta. U jednome danu mogao si vidjeti Azru, Henry Rollinsa ili Pixies na tri različita mjesta. Danas bendovi sviraju po birtijama, a cajke su u klubovima. Jedino mi se sviđa pojava festivala, toga prije nije bilo. Oni daju šansu i mlađim bendovima da se pokažu.

Radili ste marljivo na albumu, imate sada i koncerata, stigne li se štogod poslušati od domaće ili strane glazbe? Zavrti li se koja ploča? Klasik ili nešto moderno?
Nekada danima na probama ne sviramo, već samo pričamo i slušamo muziku. Uvijek netko donese nešto staro ili novo. Evo, u zadnje vrijeme kombiniramo Van Morrisona, Bend of Skulls, i meksičke revolucionarne, hehehe.

Hvala Kralja na razgovoru i držim fige da The Miceksi budu pokretači nekog novog rock vala.
Hvala i tebi na suvislim pitanjima, navrati u Utrine u kafić Limun na jednu kavicu ili Graniticu i čašicu razgovora o tome kako je bilo i kako će biti.

Foto: Nikola Knežević (naslovna)