Nakon što su krov Muzeja suvremene umjetnosti okupirali bendovi kao što su Chui, Hladno pivo, Boa i Repetitor, došlo je vrijeme da se i zatvori popularna manifestacija Ljeto u MSU.
Tu čast da zatvore još jednu ljetnu sezonu na krovu Muzeja suvremen umjetnosti dobili su Mayales, dobitnici Porina za najbolji album 2017. godine (“Simbol za sunce”). Bend je to koji studijski oduševljava publiku, a što se tiče žive svirke, na to će još morati pričekati. Već sam pisao o njihovom koncertu u Tvornici kulture gdje su i službeno predstavili “Simbol za sunce” i gdje su me glazbeno, odnosno instrumentalno osvojili, a vokalno razočarali. Osjeti se mali napredak kod vokalnog dijela, ali i dalje to ne zvuči kao studijski i Petar Beluhan i ekipa će se morati potruditi još više kako bi koncerti bili nešto što ćemo željno iščekivati.
I na koncertu na krovu MSU-a Mayales su instrumentalno zvučali kao čista perfekcija, bez greške, psihodelično, s gitarskim riffovima koji su nešto najbolje što je Mayales ikada imao i doistaje to bilo identično studijskim snimkama. Što se tiče vokalnog dijela, back vokalistica benda dosta toga izvlači, a Beluhan je u određenim trenucima jako lijepo zvučao sa svojim sanjivim vokalom i stvarno to bolje zvuči nego u Tvornici kulture, ali je ipak u nekim izvedbama bilo fulanaca na čemu još mora poraditi. Repertoar je bio standardan, kombiniran novim pjesmama i onim poznatim starim uspješnicama, te nekima koje ne izvode često na koncertima.
Nije nešto bilo puno publike, barem ne kao na Repetitoru sedam dana ranije, odnosno mogao si komotno šetati kroz publiku bez da ikoga dodirneš, a i ekipa koja je došla slušati Mayales mi je bila jako čudna, nije bilo energije u njima, kao da su došli jer nisu imali drugog izbora, iako se vidjelo da tu ima opakih fanova benda. Slično kao u Tvornici kulture gdje je ekipa čak i pričala, tipkala po mobitelima, kao da nije znala da ispred sebe ima Mayales.
Bez obzira što nisu još došli na, po meni, zadovoljavajuću razinu živih svirki, opet sam se naježio na neke njihove izvedbe te će i dalje Mayales u mojem srcu imati jedno posebno mjesto, kako zbog prvog albuma “Svima želim raj za sve”, tako i zbog zadnjeg uratka s kojim su prošle godine bili nešto posebno na diskografskoj sceni i definitivno zaslužili titulu najboljeg albuma godine ili barem među tri najbolja. Ipak su oni simbol za sunce!
Foto: Karla Matulina
[envira-gallery id=”28444″]