Projekt sarajevskog producenta i glazbenika Berina Tuzlića, koji iza sebe nosi naziv dRUMELODY, sve više privlači pozornost na sebe, kako zbog svojeg zanimljivog zvuka, tako i neobičnosti i jedinstvenosti koje su prožete kroz njegovu glazbu.
“Hyperbola” je novi studijski album koji je objavljen za Dancing Bear, a pogotovo veseli vinilno izdanje uz koje ovaj glazbeni projekt zvuči još fenomenalnije i senzualnije. Ukratko, Tuzlić u svojim pjesmama ima i vokalne dionice, ali koje nisu proizvedene normalnim (ljudskim) putem nego korištenjem sve popularnijeg plug in-a Voice Melodine. Tako stvara sintetički zvuk koji je digitalni oblik onog pravog ljudskog glasa i mogu reći da nema neke velike razlike, čak mu ne fali ni topline, odnosno onog ljudskog dijela čovjeka, ako me razumijete. Upravo je zbog vokala stvoren jedan zavodljivi i senzualni ugođaj kojeg se nećete samo tako lako moći riješiti.
Album otvara upravo vokalnim uvodom u pjesmu “Hyperbola”, deep tech house stvar koja je bila jedini logičan početak albuma. Snažne bas dionice i vokal vladaju pjesmom i dodatno zaintrigiraju našu maštu za ono što slijedi. “Golden Vine” je još tmurnija i s drugačijim ritmom, ali i dalje ženskim sintetičkim vokalom koji zavodi, i zavodi, i zavodi. Podsjeća me na neki crnački soul glas i mogu ga predočiti ispred sebe, iako ne postoji. Puno pozornosti ovaj sarajevski umjetnik daje bubnjevima i ritmu, što se jasno vidi na svakoj pjesmi, ali i vrlo lijepo u cijelu priču komponira elektroniku. Treća pjesma “Take Money Baby” je prava futuristička poslastica s još bržim tech house ritmom, ali i jednom važnom promjenom. Sada koristi muški sintetički vokal. I kao da je glazba dobila jednu veću puninu i zbog toga vas polako tjera i na ples. Ujedno je u pitanju i najkraća pjesma albuma i samo nakratko ubrzava ritam jer sljedeća “You And Me” ponovno vraća senzualnost i zavodljivost, dvije riječi koje sam već puno puta spomenuo, a mogao bih i još koji put.
Ponovno se baca na malo tmurnije zvukove i lounge glazbu koja me podsjetila na Jeana Michela Jarrea. Vraća se polako i ženski vokal kojeg čujemo i u pjesmi “Impulse”, ali i na još jednom highlightu albuma, “Blood”. Zanimljiva je i pjesma “Planet” s istaknutim nekakvim synth midi zvukovima koji stvaraju čudan, ali uzbudljiv ugođaj. Ista je situacija i na sljedećima “London Islam” i “Groteska” gdje čujemo i snažne bas dionice, eksperimentalne zvukove, futurističku atmosferu i neobične spojeve. Ako volite elektroniku, ali eksperimentalnu, futurističku s izraženim basovima i palite se na detalje i neobične zvukove, onda je ovo pravo izdanje za vas.
Bilo je ovo vrlo čudno i zanimljivo iskustvo preslušavanja jednog ovakvog materijala, pogotovo na vinilu gdje se ne nalaze sve pjesme s albuma, nego samo probrane perjanice. Još sam više uzbuđeniji kad znam da ovo dolazi s našeg područja. Tako me isto znao oduševljavati Markovski, koji je za razliku od Tuzlića iz riječke glazbene škole. Slušao sam većinu ovoga i uživo prije koncerta grupe Mayales na krovu Muzeja suvremenih umjetnosti i fantastično zvuči, a dRUMELODY se odlučio sve izvoditi u realnom vremenu uživot pa tako svira bubnjeve i koristi touch padove. Zahtjevno, ali i sočnije. Impresivno! Jako su mi se svidjeli i sintetički vokali te se polako u svijetu ostvaruje ono što je još znao pričati davnih godina Jim Morrison, a to je da će se glazba proizvoditi za velikim strojevima i na njoj će raditi jedan čovjek, bez ičije pomoći. Sada nisu potrebni ni vokali, iako je teško zamijeniti one prave ljudske osobine, ali može se. Drumelody je dokaz i to vrlo dobar! Za svaku pohvalu!
Foto: Jasmin Fazlagić