Goran Vlajić poznatiji kao DJ Go Cut, jedan od najcjenjenijih hrvatskih DJ-a i Matija Dedić, jedan od najboljih hrvatskih jazz pijanista, udružili su svoje znanje o glazbi, jedan o plesnoj, drugi o intimnoj (jazzy) te stvorili proizvod koji nosi naziv “Kompozit”.
Dugo smo čekali u Hrvatskoj na pravi elektronički album, a onda ove godine dobijemo dva, jedan je mladog DJ-a i producenta Yakke, a drugi glazbenih veterana Vlajića i Dedića i shvatili koliko nam nedostaje ovakva autorska plesna glazba. Ali osim uloge da vas natjera na ples, ova glazba ima i onaj ambijentalni, lounge štih u jazz stilu. Bolje kombinacije nema!
Album “Kompozit” sastoji se od 12 pjesama koje je producirao Goran Vlajić, a s njim i skladao Matija Dedić koji je bio zadužen za sviranje klavira. Mix i mastering albuma radio je Stjepko Marenić, odnosno Steven Maar, dok su na albumu ugostili mnoštvo poznatih i cijenjenih glazbenika, Antu Gelu, Hrvoja Prskala, Antu Prgina Surku, Jakšu Jordesa, Lanu Škrgatić, Nenu Grahovca, Emanuelu Jerčić i Sašu Wozdeckog. Nakon ovog tehničkog uvoda vrijeme je da se i pozabavim onome što je ova sjajna ekipa uradila.
Uvod “Kompozita” je ambijentalan, lounge i u slow beatu, a u kojem vladaju klavirske bravure Dedića i gudački instrumenti. Jako lijepo za početak i obećavajuće. Potom se stvari zahuktavaju Gelinom gitarom i pjesmom “Solaris” u kojoj počinjemo osjećati pravi deep house ritam kojeg će držati do samog kraja albuma. Vrti se negdje oko 120 BPM-a. Nekome će konstanto držanje ritma zasmetati i dosaditi, a nekome ne. Meni osobno nije iz razloga što se oko tog ritma ne događaju identične stvari nego se od pjesme do pjesme slažu na različite načine i ritam je u biti samo osnova onoga oko čega se gradi ostatak, kao i onaj improvizacijski dio. Ali tijekom cijelog albuma osjetimo lounge dodir zbog kojeg je ovaj uradak nešto više od deep house albuma. U trećoj pjesmi čujemo i muški vokal (ne znam čiji), pjevani i repani, mislim čak da su različiti glasovi u pitanju. Pjevani soulful glas mi se još nekako dojmio, iako se osjetilo da je riječ o engleskom jeziku kojeg izgovara ili pjeva neki hrvatski interpretator. Što se tiče onog govornog dijela, zasmetao mi je u pojedinim pjesmama i to je stavka koju su po meni trebali izbaciti ili ju uopće niti planirati za ovakvu koncepciju. Ili uopće izostaviti glasovne dijelove na cijelom albumu. U pjesmi “Keys” mi je čak trashy onaj dio – “c’mon mister Dedić”, prije nego što Matija krene sa solo dionicom. To je nekada bila fora, danas baš i ne. Ali idemo dalje, mene svejedno ovdje najviše zanima glazbeni dio.
“Runaway Blues” me podsjetio na dobra stara vremena deep housea, a ponovno svojim klavirskim umijećem vlada Matija Dedić, kao i u pjesmi “The End” gdje se na trombonu dokazuje i sjajan glazbenik Neno Grahovac. Ritam je i dalje isti. Svaka pjesma ima svoj intrigantni uvod nakon kojeg ne znate što očekujete, ali se onda polako priključuju ritam sekcije i inteligentni deep house može početi. Namjerno kažem inteligentni jer se osjeti to u svakoj melodiji i na cijelom albumu na kojem se očito marljivo radilo. “Summer In A” mi je jedna od najboljih pjesama na albumu, a izdvojio bih i sljedeću, “Saludad” gdje se pridružuju još neki puhački instrumenti, odnosno flaute. Daleko nije niti sjajna “Swing My Soul” koju je osvojio Surka.
Najslabiji dio albuma mi je “Play Don’t Stop” iz razloga kojeg sam već spomenuo i više mi vuče na nešto komercijalnije, iako ima svojih zavodljivih i plesnih trenutaka, ali i nije nešto što već nismo čuli kod naših DJ perjanica. Točno se vidi razlika između nje i recimo pjesme “Bossana” koja kao što i samo ime kaže kombinira bossa novu i elektroniku. Lijepi završetak albuma imaju “Cold Rain” i “San” gdje se ponovno javlja jedan od najboljih hrvatskih saksofonista, Jakša Jordes, ali i po prvi put hrvatski vokal, kojeg pjeva onaj isti vokal koji je to radio i na engleskom jeziku. I ovdje mi je puno bolji upravo zbog manjka jezične barijere iako opet koristi ono – “c’mon mister Dedić”.
Moram reći da mi album ne bi bio isti da nema Matije Dedića koji je po meni zaslužan za davanje jednog posebnog pečata svim pjesmama, stvorio je jedan poseban osjećaj kod slušatelja, iako ne treba zanemariti ni ostale glazbenike. Ali kad on pređe prstima preko klavirskih tipki i da taj prepoznatljivi jazzy začin, onda govorimo o ozbiljnoj ili kako rekoh inteligentnoj elektroničkoj glazbi. Čak bih uz deep house dodao i još nekoliko epiteta pa bih rekao da je ovo lounge deep jazzy house album i jedan od najboljih domaćih elektroničkih uradaka koje sam ikada čuo. Poživjeli dugo!
Foto: Vedran Tolić