Nevjerojatno zvuči podatak da je 36 godina trebalo Paulu McCartneyju da zasjedne na prvo mjesto ljestvice 200 najprodavanijih albuma u SAD-u. Još je nevjerojatnije da se to dogodilo 2018. godine, kada oni koji najviše streamaju novu glazbu skoro da i ne znaju kakva se povijest krije iza imena legendarnog Beatlea.
Sedmog rujna Macca je izdao svoj 18. solo album u karijeri. Nakon prvih singlova „I Don’t Know“ i „Come On To Me“, objavljivanju albuma prethodila je snažna kampanja koja je krenula gostovanjem u popularnim „Carpool Karaokama“ Jamesa Cordena u sklopu kojih je McCartnney u rodnom Liverpoolu održao svirku i publiku počastio novim singlom. Godinama do tada nije odrađivao toliko intervjua i bio medijski izložen. Uslijedila je najava nove „Freshen Up“ turneje, objavljivanje singla „Fuh You“ i „tajni“ koncert na njujorškom Grand Central Stationu na dan izdavanja albuma.
Macca je u intervjuima pojasnio naziv albuma koji ga evocira na albume koje je nekada objavljivao. Naveo je da je on prije svega konceptualno putovanje na kojem su pjesme stanice posvećene različitim subjektima viđenim očima samog autora. Producentskog posla prihvatio se Greg Kurstin koji je s Adele i njenim „25“ 2017. godine pokupio nekoliko Grammyja. Na radu na „Fuh You“ McCartneyju se pridružio Ryan Tedder koji ima nekoliko producentskih uspješnica sa svojim OneRepublicom, Leonom Lewis i Beyoncé. Čitajući imena s kojima je počeo surađivati na albumu, vjerojatno su se mnogi zapitali u kakve to pop glazbene vode legendarni rocker zalazi i pribojavali se što očekivati od novog albuma. Strah je i razumljiviji ako se sjetimo da je posljednju stvar objavio 2015. godine u suradnji s Rihannom i Kanyeom Westom. Međutim, ono što smo dobili albumom prilično je dobro – McCartneyja koji je ostao svoj, ali čiji retro stil sada zvuči modernije i svježije.
Album je kompilacija klasičnih mekartnijevskih tema i motiva. Koncipiran je kao spoj nostalgičnog prisjećanja davno minulih vremena i današnjeg društva i svijeta kojima vlada strah i očaj. U takvom svijetu McCartney i dalje ostaje vjeran svojim tradicionalnim melodijama koje, iako ponekad zvuče jednostavno, u sebi uvijek nose vrijednosti zbog kojih je i u osmom desetljeću života i dalje na vrhu.
Metodičan i profesionalan McCartney objavio je album koji se nalazi na razmeđi modernog i retro stila. „Egypt Station“ pjesmama nudi putovanje prepuno osobnih ispovijesti, iskrenosti, emocija, ponekih prljavih šala i klasičnih molbi za mir. Izdanje nosi potpise The Beatlesa i njihovih „The White Albuma“ i „Abbey Roada“ i Wingsovih „Wings At The Speed Of Sound“ i „Back To The Egg“. Album je to koji je McCartneyjev odgovor današnjem pop-rocku i njegovim puno mlađim kolegama koji sebe nazivaju rockerima.
„Egypt Station“ se nakon instrumentalne „Opening Station“ otvara nizom osobnih ispovijesti i vjerom u svoje pjesme i poruke koju one šalju. Priču započinje melankolična stvar moćnih stihova – „I Don’t Know“. Macca poručuje da se u vremenu depresije i straha jedino treba usmjeriti na nadu i utjehu: „But it’s alright, sleep tight. I will take the strain. You’re fine, love of mine. You will feel no pain.“ U istu skupinu mogli bismo svrstati i „Do It Now“, stanicu životnog puta na kojoj McCartney uviđa njegovu kratkotrajnost.
U potpunoj su suprotnosti pjesme o prisjećanju mladih dana – „Come On To Me“ – koja uz „Fuh You“ u pop-rock stilu privlačnim zvukom donosi prljave šale i McCarntneyjeve seksualne aluzije. Da on nije toliko hippie kao prije potvrđuje „Happy With You“. No i dalje vjeruje u svoje ideale. To najuvjerljivije iskazuje numerom „People Want Peace“ i s beatleovskim prizvukom šalje jasne poruke mira. Da je to potrebno naglašava u dramatičnoj „Despite Repeated Warnings“ opisujući brod koji tone jer njegov kapetan ne sluša upozorenja o nadolazećim opasnostima. Još jednom je Trump postao izvrsna inspiracija jednog glazbenika.
Album svakom pjesmom postaje sve više mješavina različitih stilova, instrumenata, tema i emocija. Macca je i dalje old-fashioned rocker („Who Cares“), glazbenik koji stoji iza izvrsnih akustičnih stvari („Confidante“) i spontani kreativac (Caesar Rock). Još uvijek stvara izvrsne balade („Hand In Hand“) i pjesme dostojne najboljih izdanja The Beatlesa („Dominoes“). Svoj toj raznolikosti albuma pridonosi i elektro-pop stvar „Back In Brazil“, no koja je možda i najlošiji njegov trenutak. Nakon završnog instrumentala „Station II“ „Hunt You Down/Naked/C-Link“ nudi kratki sažetak preslušanog – promjenjivu i slojevitu pjesmu pop-rock prizvuka praćenu egzotičnim klavirom, čistim gitarskim riffovima i izvrsnim blues dionicama.
Time završava McCarneyjevo šaroliko putovanje na koje se svakako isplati ukrcati. Ponekad se može činiti predugo i na trenutke rizično, no za njegovog kreatora i vođu ono je uvijek optimistično. To putovanje ima svoj početak u vremenu jedne buntovne mladosti klinca iz Liverpoola 60-ih i završava u nekoj boljoj budućnosti za koju se već sada vrijedi boriti. I nije ono izvrsno jer je McCartneyevo, već zato što je uzbudljivo, ugodno i prije svega iskreno. A danas ih takvih na svijetu nema mnogo.