Uzbudljiva filmska priča o nevjerojatnom uspjehu čovjeka i tehnologije koja se odigrala prije gotovo pedeset godina i koja nam pokazuje da nebo (ni)je granica.
Baveći se ovakvom temom, “većom od života”, bilo je lako upasti u mnoge zamke koje su se znale pojaviti u ranijim projektima (filmovima) o osvajanju dalekih prostranstava, pomicanju granica (tehnoloških i ljudskih), no to se, na sreću, nije dogodilo. U tri ključna dijela priče o odlasku na Mjesec, redatelj Damien Chazelle ostvario je izvrstan rezultat. Dakle, konstrukcija, rekonstrukcija i dekonstrukcija. Mnoge stvari su nam poznate, naučili smo ih u školi, čitajući knjige i gledajući filmove, dokumentarne i igrane, no i dalje nevjerojatno zvuči činjenica da se prije gotovo pedeset godina ostvarilo nešto što i danas zaustavlja dah običnoga čovjeka, ali i ovih neobičnijih (znanstvenika i sanjara).
Ryan Gosling je(st) Neil Armstrong, prvo ljudsko biće koje je hodalo po površini Zemljina satelita. U korijenu njegova prezimena krije se riječ “snaga” koja (otkriva film) višestruko pokazuje što je sve potrebno da se takvo što odigra i iz početne faze “sna” i “sanjarenja” prijeđe u stvarnost koja se (i tada) odigrala i pred mnogim televizijskim gledateljima (i dalje jedan od najgledanijih prijenosa u povijesti). Scenarist Josh Singer, briljantni pisac koji je sudjelovao u stvaranju serije “The West Wing”, ali filmova “Spotlight” i Spielbergova “The Post”, fantastično je ispleo priču koju je o fantastičnom događaju u svojoj knjizi opisao James R. Hansen.
Paralelno pratimo nekoliko pripovjedačkih smjerova, a ona dva osnovna su privatni život astronauta i njegove obitelji te život profesionalca, inženjera koji će biti dio tima Odabranih (na kraju će se ispostaviti i onaj Izabrani). Moglo se, kako već napisah, upasti u zamku patetike jer, ne samo glavni pothvat, nego i osobna Armstrongova tragedija otvaraju mnoge dubine (vidjet ćete pogledate li film) i praznine dublje od najdubljih svemirskih prostranstava (jer ostaju u njemu), no vješt pripovjedač i redatelj su to izbjegli postižući nevjerojatno dobar rezultat. Druga važna stvar je, naravno, korištenje (filmske) tehnologije. (Pre)često su u posljednjih desetak, pa i dvadeset godina, specijalni efekti “ugušili” ili natkrilili priču koju treba ispričati, preuzimajući ulogu koju ne bi trebao imati, postajući samom sebi svrha. Osnovno pravilo se zna – postupci trebaju biti u funkciji priče i ideje koju umjetnik želi pokazati gledatelju.
I treće – glazba. Bojao sam se da će soundtrack biti preplavljen prvoloptaškim numerama (znamo već – “Fly Me to the Moon” i sličnima), međutim i u tom dijelu se Chazelle pokazao ozbiljnim (i redateljski odraslim). Svaka čast! Dramatski momenti odlično su kombinirani s tehničko-tehnološkim aspektima priče koji su, ponovit ću, u funkciji priče. Montaža (a glazba je tu najviše došla do izražaja) i nizanje scena ima svoj savršeno pogođeni ritam; nema nepotrebnih akceleratornih elemenata ili “brzih i žestokih” izmjena kadrova (osim ako za to nema nekih logičnih strukovnih uvjetovanosti). Rekli bi ovi iz “stare škole”- plan, kontraplan itd. A tek gluma… Ne treba trošiti riječi na Goslinga koji se već dokazao (i u Chazelleovom) filmu (“La La Land”), ali pravo je otkriće Claire Foy (gledajte seriju “The Crown”; nominacije i nagrade su brojne pa i za njenu izvedbu). Problemi koji se lome u Armstrongu sto puta su, rekao bih, jači u njegovoj supruzi jer ona je i majka, a “mora” biti i “kraljica” i podrška i što sve ne. O njihovoj (filmskoj) djeci samo riječi hvale. Njihova gluma ostavila me bez daha.
O odraslima, povijesnim ličnostima, odnosno sporednim ulogama također bi mogao nadugačko i naširoko, no samo ću natuknuti da je lepeza prešarena i bogata (Corey Stoll u ulozi Buzza Aldrina, pa Lukas Haas itd). Kontekstualizacija je također minuciozno odrađena. Vrijeme povijesnih previranja (pre)često ne ide u prilog ovakvim povijesno važnim događajima, ali, pokazuju to i život i film, oni se izguraju unatoč i usprkos “volji većine”, onih koji ne vide dalje od vlastitoga nosa.
Neizbježno je prisjetiti se filmova koji su, u smislu teme, bili prethodnici ovakvim projektima, a na prvom mjestu je, naravno, “The Right Stuff”. Uspoređujući ova dva filma, Damien Chazelle se nema čega stidjeti. Naprotiv. Napravio je izvrstan posao koji će, siguran sam, biti ovjenčan brojnim nagradama, ali i biti novi kamen međaš u osvajanju, u prvom redu, filmskih umjetničkih prostranstava.