Najiščekivaniji film godine stigao je u Cinestar kina diljem Hrvatske, film koji prati život najboljeg vokala kojeg je ovaj svijet imao, Freddieja Mercuryja i jedne od najvećih rock skupina svih vremena, Queen.
I baš kako je Freddie Mercury, kojeg u filmu izvanredno glumi Rami Malek (poznajemo ga po ulogama u serijama poput “The War at Home” i “Mr. Robot” i filmovima kao što su “The Master” i “Need for Speed”), “ima mjesta samo za jednu Kraljicu”. I kad prođemo kroz glazbenu povijest sve nas više uvjerava ta rečenica da je Freddie doista bio jedan, the Voice, the Queen. A članovi ovog, jednog od najznačajnijih bendova u rock i povijesti općenito, su kao članovi njegove velike i sretne obitelji. Doduše, sreća ih nekada nije pratila, ako ćemo gledati njihove odnose, ali kako je u filmu naglasio Freddie – “obitelji se često svađaju”. Ali su u konačnici ipak samo obitelj i ne mogu jedno bez drugoga. Bez obzira na sve nesuglasice Queen funkcioniraju i zvuče odlično samo kao Queen, iako su im individualne sposobnosti iznimne da je svatko od njih stvorio zasebne karijere, osim basista Johna Deacona koji se nakon ovog životnog i profesionalnog iskustva povukao iz glazbe, šest godina nakon Freddiejeve smrti.
Prije nego što uopće krenem s recenziranjem filma, odmah ću reći kako je izvedba Ramija Maleka bez premca izvanredna i dostojna ne samo nominacije za Oscara, nego i osvajanja ove nagrade, ako ćemo kvalitetu nečije izvedbe uopće suditi prema Oscaru. Treba jasno reći da Rami nije u potpunosti pjevao Freddiejeve vokalne dionice u filmu, nego je njegov glas miksan s glasom Kanađanina Marca Martela kako bi finalni zvuk bio što vjerniji onom originalnom. No, ne samo da je vokalna izvedba bila perfektna, nego i gestikulacija, ponašanje na pozornici ili da u konačnici kažem – stavu Kraljice. Redatelj Bryan Singer, kojeg znamo po radu na filmovima apsolutno suprotnih žanrovskih opredijeljenja (franšiza “X-Men”, “Valkyre”, “Superman Returns”), svoj posao je odradio vrlo dobro, a casting je bio još bolje jer su odabrani odlični glumci i za ostatak benda Queen pa su tako sjajni bili Gwilym Lee kao Brian May, Ben Hardy kao Roger Taylor i Joseph Mazzello kao John Deacon. Od ostalih uloga izdvojio bih onu Mikea Myersa koji glumi izvršnog direktora izdavačke kuće EMI, odnosno onoga koji odobrava sva sredstva za njihove glazbene projekte, a koji je u početku sumnjao u smjer kojim ide Queen. Kao i danas, menadžeri, izdavačke kuće, PR agenti, financijeri, svi se više odlučuju na tzv. sigurno ulaganje pa će prije posegnuti za lakim notama jer brže dolaze do publike i stvaraju brže novac, dok se za nešto složenije, kompleksnije i inteligentnije možda teže odlučuju jer za takvo što treba i vremena. A za njih je ipak vrijeme novac.
Moja jedina zamjerka oko ovog filma jest ta da su se trebali odlučiti hoće li pratiti život Freddieja Mercuryja, kao velikog glazbenog talenta i privatno vrlo nesigurne osobe, kasnije gay ikone i osobe koja je umrla od posljedica AIDS-a, ili će se pozabaviti uspjesima i padovima grupe Queen. Obje su priče dosta kompleksne i iznimno široke pa je nemoguće sve zajedno strpati u jedan film. Stoga je vidljivo da se kod nekih detalja nije previše mudrovalo nego je sve bilo ubrzano pa shodno tome malo i šlampavo, osim nastupa na Live Aid koncertu gdje je skoro cijela set lista Queena izvedena, odnosno skoro cijeli njihov nastup je bio rekonstruiran za potrebe ovog filma. I taj trenutak je zaista napravljen maestralno. No, neki detalji filma su prikazani na čudan i pomalo neuvjerljiv način, poput nastajanja određenih riffova i drugih dijelova pjesama, Freddiejevih ponašanja na pozornici (stalak za mikrofon) i slično, iako su izvršni producenti filma bili Brian May i Roger Taylor. Nekome će ti detalji možda i zasmetati, ali će neki to i zanemariti. A i vidljivo je da je bilo važno u filmu govoriti dosta o njegovoj seksualnosti, opredijeljenosti i odnosima, dok je u to vrijeme bilo zabranjeno i spomenuti tu temu u društvu, a kamoli biti gay. O AIDS-u da ne pričam.
Film prati i stanje u diskografskom svijetu kao velikom biznisu u kojem se uvijek vrtio, a i danas se vrti iznimno veliki novac. Pregovaranja, usmjeravanja, izdavanja, prevare, sve je to dio tadašnjeg diskografskog tržišta koji je zahvatio i Queen. Zanimljivo je bilo vidjeti i kako pjesma “Bohemian Rhapsody” zbog svoje dužine nije mogla biti objavljena kao singl jer je radijski format uvijek zahtijevao duljinu trajanja oko tri minute. Još je zanimljive bilo za vidjeti koliku snagu je radio kao medij tada imao. Na jednom od njih Freddie je iz inata premijerno pustio pjesmu i nakon čega i nije dobio u potpunosti dobre kritike, ali je kasnije nakon objavljivanja u singl formatu dosegao enormne razmjere popularnosti da je i danas među najvećim pjesmama u rock povijesti. Ujedno je to najskuplja pjesma koja je ikada snimljena tada u svijetu glazbe, a ni danas nije poznat troškovnik. Razlog tome je vjerojatno što je pjesma iznimno kompleksna jer se sastoji od nekoliko žanrovski različitih melodija, ali i ritmova koje je do tada samo Queen uspio spojiti zajedno.
Kad dođete do određene popularnosti i kad biznismeni namiriše veliki novac oko vas, uvijek će doći do trenutka kad će netko htjeti upravljati vama. Tako je bilo i u slučaju Freddieja Mercuryja koji je bio dosta nesigurna osoba privatno, ljubavno, emotivno. Nije znao što želi, prvo zbog svoje seksualnosti, a onda i uslijed svoje popularnosti. Htio je raditi raznoliku glazbu, htio je još više, to je bilo jasno, ali kad se u tu priču upetljaju krivi ljudi, onda krivi ljudi i nastradaju. Ne fizički, nego prijateljski, ljudski. Nažalost, Freddie je ušao u tu kolotečinu zbog čega je odlučio snimiti dva solo studijska albuma iako je znao da cijela priča ne ide u dobrom smjeru. Postoji jedan zanimljivi detalj u filmu gdje je rekao – “znate koji je najveći problem? To što sam svima rekao što trebaju raditi i oni su to doista učinili.” Ili kako su rekli dok su potpisivali prvi diskografski ugovor, da su njih četvorica kao obitelj, ali je svatko različit u tolikoj mjeri da ni dvojica ne razmišljaju isto, a kamoli četvorica. U tome i jest genijalnost Queena, svatko je imao individualnu kvalitetu, svatko je vukao na svoju stranu kreativnosti, a u konačnici su svi bili jedno na pozornici – obitelj. A obitelj je svetinja!
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/10/22/column-kolumna-mind-the-gap-by-sara-al-hamad-galileo-galileo/
Ako ćemo ići u tom smjeru da uspoređujemo ovaj “glazbeni” film i “A Star Is Born”, onda je svakako “Bohemian Rhapsody” kvalitativno jednu razinu iznad. I ako Lady Gaga u jednom zaslužuje nominaciju za najbolju žensku ulogu, onda Rami Malek definitivno zaslužuje dobiti Oscara za glavnu mušku ulogu. A je li ovo najbolji film godine? Nije, ali je jedan od boljih.
Bend koji je obilježio glazbenu povijest, priča koja i danas nije u svim detaljima ispričana, pjevač koji je oduševio svijet svojom pojavom, vokalnim sposobnostima i glazbenim umijećem, sve je to Queen, jedna velika boemska rapsodija.
Foto: Screenshot