Obzirom na temu filma koja je povezana i istinitim događajima koji su se odvijali u kolovozu 2000. godine u Barentsovom moru, nisam ni sekunde imao dvojbe o tome treba li poći u kino ili ne. U Cinestar je stigao “Kursk”, novi film cijenjenog danskog redatelja Thomasa Vinterberga.
Podmornica Kursk je bila strateška nuklearna podmornica za Rusiju, a s kojom su se radila testiranja i taktička gađanja 2000. godine. No, sve je pošlo po zlu kad je jedan od torpeda eksplodirao prije nego što su uopće mogli krenuti s probnim gađanjem. Navodno je temperatura u torpedu bila previsoka zbog čega je došlo do samozapaljenja, a potom i eksplozije. No, ono što je trebalo ispasti kao standardna akcija spašavanja preostalih živućih članova posade postala je prava drama i velika sramota Rusije. Sve se to događalo na početku prvog mandata novog ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je sve hladno podnio i nije se htio vraćati sa zimovanja u Sočiju jer je navodno sve bilo pod kontrolom. No, ruski spasilački tim nije imao uvjeta za uspješno spašavanje živuće posade te se na kraju brojka mrtvih popela na 118.
Shvatljivo je da je ovo film koji je napravljen za američko tržište jer je očito kako je riječ o još jednoj američkoj propagandi, no neshvatljivo je kako je u tu zamku upao Thomas Vinterberg. Njegovo prikazivanje Rusije, njihovog života i manjka sposobnosti potvrđuje te činjenice. Čak je i glumačka postava nerealna i teško je pronaći nekog ruskog glumca što se mora zamjeriti i onima koji su radili na castingu i iz nekog razloga izabrali nordijske glumce. Na loš način je prikazao i rusko, odnosno pravoslavno vjenčanje, ali i pjevanje nekih ruskih i mornarskih pjesama na engleskom jeziku. Tek na kraju, prilikom posljednjeg ispraćaja mornara, možemo čuti tradicionalnu rusku pjesmu na ruskom jeziku. Ujedno je Rusiju odveo u neko tamno razdoblje pa možemo na ulicama primijetiti automobile koji sigurno nisu bili prisutni na njihovim cestama 2000. godine kad se radnja odvijala. Više su primjereni za neke 70-e ili 80-e godine. Jedna scena mi je također zasmetala, a to je kad je glavna glumica Léa Seydoux, odnosno Tanya Averina saznala da su mornari živi pa je izletjela iz zgrade i počela vikati u naselju i dozivati svoje susjede kako bi im priopćila tu vijest. Kao da to nije mogla uraditi telefonom, dovraga pa nije u pitanju razdoblje kad je cijena jednog poziva bila ravna polovici plaće. Sve je nekako traljavo odrađeno, a najveća zamjerka je da niti jednom riječi, ali baš niti jednom nije spomenut ruski predsjednik i Vladimir Putin koji je jedan od izravnih krivaca za pomor preživjelih mornara.
Ima i nešto pozitivno oko filma. Sve ono što se događalo u podmornici, klaustrofobične i panične situacije, odnosno situacije iz kojih nema izlaza, strah od kraja života i početka smrti, sama razmišljanja mornara i međusobni pogledi, su savršeno napravljeni i tu se vidi genijalnost danskog redatelja, kojeg pamtimo po sjajnim filmovima “The Hunt” (2012.) i “The Celebration” (1998.). Dotaknuo me i s pričom oko ručnog sata i konstantnom fokusiranju na malog dječaka koji nije svjestan da će kroz nekoliko sati ostati bez svojeg voljenog oca. Ali sve mimo toga je odrađeno dosta amaterski i nedostojno ekranizacije istinite priče oko koje i danas postoji dosta nepoznanica. Čak i uloga maestralnog Colina Firtha nije za neku pohvalu jer ubacivanje određenih pošalica, odnosno komičnih situacija ne priliči ovakvoj temi.
Nedovoljno razrađena ekranizacija samo je još više zbunila gledatelje jer se i nakon filma ne može prokužiti tko je glavni krivac za ovu situaciju, zašto su uopće britanske i norveške mornarice nudile pomoć Rusima jer je nemoguće da su to htjele učiniti bez nekih zahtjeva ili čisto ljudski, te u konačnici zašto je Vladimir Putin reagirao tako kako je reagirao, je li uopće bio svjestan situacije i jesu li do njega dolazile sve informacije oko ove tragedije. I u konačnici, što se sve krilo u toj podmornici, koje su sve nuklearne tajne bile zauvijek zakopane. Za nepovjerovati je da je jednom svjetskom moćniku takvo što promaklo i još je više nevjerojatno da cijelu tragediju nije iskoristio u svoje PR aktivnosti pa usmjerio sve svoje vojne snage prema Barentsovom moru i organizirao misiju spašavanja dostojnu vjerojatno najveće svjetske vojne sile – Rusije.
Treba spomenuti kako je film baziran po knjizi Roberta Moorea, “A Time to Die: The Untold Story of the Kursk Tragedy”, koja je dobila odlične kritike knjigoljubaca i stručnjaka, a koja je obuhvatila dosta širi spektar ovog problema i velike mrlje u ruskoj politici, no zanimljivo je kako je ekranizacija filma upravo neke ključne činjenice zaboravila spomenuti ili jednostavno zaobišla s nekom namjerom. I onda na kraju umjetno sažalijevanje nad žrtvama nije baš pošlo za rukom. Što se tiče glumačke postave osim spomenutih Seydoux i Firtha tu su i Matthias Schoenaerts (“Red Sparrow”, “The Danish Girl”), Michael Nyqvist (“Mission: Impossible – Ghost Protocol”, “John Wick”) te legendarni Max von Sydow (“Pelle erobreren” i “Extremely Loud & Incredibly Close” su mu donijeli dvije nominacije za Oscara).
Apsolutno je jasno da svako sumnjanje u ruske sposobnosti ili svako diranje u neistražene činjenice ruske povijesti, bliže ili daljnje, znači ujedno i igranje s vlastitim životom, ali je i jasno da se moglo puno bolje pristupiti ovoj temi za koju postoji sigurno više dokumentacije, dokaza i činjenica koji su se mogli iskoristiti za potrebe filma. Sjetimo se samo dokumentarnog filma o nuklearnoj katastrofi u Černobilu (“Russian Woodpecker”) koji je učinio ono što “Kursk” nije, otkrio sve nedoumice vezane uz tu najveću tragediju poslije 2. Svjetskog rata.
Ovako je Vinterberg napravio grešku u koracima i nepotrebnu mrlju u svojoj odličnoj filmskoj karijeri. Postoje trenuci koji će vas sigurno ostaviti bez daha, natjerati vas da možda pustite i suzu i suosjećate sa žrtvama ove tragedije, ali sve je to u malom postotku za razliku od onog što se očekivalo od ovog filma. Još jedan nepotreban odlazak u kino.
Foto: Mika Cotellon