RECENZIJA: Fede Alvarez: Što nas ne ubije…muvanje
Ekranizacija nastavka hvaljene trilogije Stiega Larssona stigla je i na veliki ekran Cinestar kina ponovno nam otkrivajući što se krije ispod površine uređenog skandinavskog društva koje nam je, po mnogo čemu, uzor i za sada nedosegnuti ideal.
Da se na početku razumijemo, nisam fan “novoga vala” skandinavskih krimića ili literature uopće. To ne znači da su oni loše zamišljeni ili napisani. Dapače… Ali hype koji ih još uvijek prati po starome je (i lošemu) običaju u većoj mjeri neutemeljen i pretjeran. To su dobro (ili vrlo dobro) napisani romani koji su, istini za volju, bolji od većine stvari koje se mogu danas pročitati, ali nisu (kvantni) skok u odnosu na ono što su nam znali ponuditi utemeljitelji takve i slične literature u godinama koje su daleko iza nas. Nećemo, dakle potezati tešku artiljeriju, ni rusku (Dostojevski npr.), a niti američku (malo lakšu; Patricia Highsmith).
Dakle, vješto i dobro napisana trilogija Millennium (posebno njen prvi dio) podatna je za ekranizaciju, pa je to i ostvareno u (relativno) kratkom roku. Moram priznati da mi se, ipak, više svidjelo europsko filmsko “čitanje” Larssona, ali nije ispalo loše ni ono amerikanizirano. No, kako to obično biva, to nije bilo dovoljno, pa se nakon nekog vremena pojavio nastavak nastavka, a onda su producenti i zarađivači novca odlučili da i tu ima prostora za… i kako to obično biva, sve je otišlo u… Honduras… Dobro, ne baš tamo; već se pokušalo s nešto starih stvari (hladni predjeli Sjevera) i nešto novih cyberterorističkih mumbojumboidnih poteza oživjeti “ono” što je s gospodinom Larssonom umrlo. Dakle, zanimljiva priča, slika švedskoga društva, lice i naličje demokracije itd.
U „četvrtom“ dijelu „sagice“ Mikael Blomkvist nije u prvom planu, već se priča vrti oko Lisbeth Salander, hakerici, koja je bila važan lik u dosadašnjim filmovima, no sad je još više pretvorena u akcijsku junakinju što mi se, otvoreno govoreći, ne sviđa. Sreća u nesreći je da je ulogu odigrala jedna od boljih (i meni dražih) glumica današnjice Claire Foy (pogledajte, ako niste, “First Man” u kojemu je briljirala uz Ryana Goslinga). Nakon što je Lisbeth vrlo dobro utjelovila Rooney Mara mislim da je gluma Foy ipak na nešto višoj razini unatoč scenarističkim nedostacima.
Fede Alvarez, urugvajski redatelj zaradio je bodove vješto i korektno režiranim niskobudžetnim filmovima, između ostalim i horrorima, i “kupio” si ulaznicu u društvo gdje se plaća suhim zlatom, tj. dolarima. Nije me baš nešto impresionirao, ali je posao obavio korektno, pa je za očekivati da će slijediti i njegovo pojavljivanje u nekim budućim “greenfield” projektima (polja posijana zelenim novčanicama). Možda i zbog toga što je letvica godinama dizana sve više i više, ne ostavlja nas bez daha ono što smo, na ovaj ili onaj način, već vidjeli u okvirima žanra. Možda smo postali razmaženi, naviknuti na sve bolje i bolje, ali vrijeme je da se i krimić osvježi naglaskom na likove i da se slojevitijima i dubljima prikažu karakteri i uvjetovanost koja ih vodi njihovim putem ne prejudicirajući je li on dobar ili loš (vratit ću se još jednom u polje literature; sjetimo se Ripleya kod Highsmith).
Svakim pojavljivanjem Sverrira Gudnasona koji glumi Blomkvista nisam se mogao oteti dojmu kako nam pred očima promiče lik mladoga Alena Bokšića, što je, naravno trivia, no puno govori o razini uzbudljivosti koja bi trebala biti jedan od glavnih aduta filma. Lakeith Stanfield reper i glumac (pojavljuje se i u hvaljenoj Selmi) ulogu američkoga agenta odigrao je plošno, ali dobro, a spomena vrijedna je i Vicky Krieps koja se nije osramotila u manjoj roli Erike Berger, no još jednom apeliram na filmoljupce da je pogledaju u “Fantomskoj niti” gdje je odlično parirala velikome Danielu Day-Lewisu.
Uz, zaista lijepe prizore prirode i društva (arhitekture i graditeljstva), malo je to da zadovolji sve veće apetite gledatelja koji odlazi u kino (ili multiplex) tražeći nešto više od zabavna dva sata i(li) popune slobodnog vremena.
