Prije prvog zagrebačkog solo nastupa supergrupe The Dead Daisies, a poslije akustičnog pretkoncerta za 50 najbržih fanova, uspjeli smo u Boogaloo-u ovog utorka, 11. prosinca, na trenutak uhvatiti jednog od njihovih najzanimljivijih članova, basistu Marca Mendozu.
Otvorio nam je dušu s puno povjerenja. Razgovor je izgledao kao da se znamo već neko vrijeme, stoga su se i teme protezale od obiteljskih zezalica do najdubljih umjetničkih priznanja.
Foto: Emanuela Tomino/Mixer.hr
Bilo je zanimljivo prisustvovati akustičnom setu za najvjernije fanove prije regularnog početka koncerta. Intrigantno, jedinstveno i rijetko viđeno iskustvo.
“Da, to je prilika i za zahvaliti se i pozdraviti ljude na intimniji način. Kao što znate, dođemo na pozornicu, kažemo “Zdravo” i zatim odemo, a to nije onaj pravi kontakt. Ovo je zapravo nešto što smo naučili od prijatelja i ljudi kojima se divimo. To smo radili za koncerte Kissa i zamijetili pozitivne učinke. Ljudi su to neprestano prepričavali. Pali smo pod utjecaj toga i tako pronašli način da se zahvalimo fanovima koji se prvi pojave na našim koncertima.”
Niste prvi put u Hrvatskoj. Dolazili ste na ove prostore više puta, i kao član Whitesnakea, skupa s Dougom, i s The Dead Daisies u svojstvu support benda Whitesnakeu na zagrebačkom koncertu prije nekoliko godina. Što se od tad promijenilo?
“Doug tad nije bio s nama, bio je to Richard Fortus. Još jedan član koji više nije s nama je Dizzy Reed. Obojica su iz Guns N’ Roses. Na bubnjevima smo imali Briana Tichyja. Dakle, postava je malo promijenjena. Da se razumijemo, ovo su zvijerke i drago mi je da su bili s nama, ali imaju svoje obveze i svirke na dnevnoj bazi. Stoga moraju nastaviti dalje svojim putem. Ali bili smo sretni da se Doug muvao oko nas. S njim sam u stalnom kontaktu, uvijek smo radili nešto skupa, naše obitelji se dobro znaju. Budući da je bilo izvjesno da Richard neće moći nastaviti s nama iduće godine, nazvao sam Douga, i to čak ovdje iz Zagreba, te mu rekao: “Doug, provjeri ovaj bend, mogao bi imati mnogo zabave, uključujuči i mene”. Taman je završavao suradnju s Glennom Hughesom i nakon toga smo ga doveli. Slična stvar se dogodila s Deenom. Okončavao je obveze prema Journeyju. Doug je pričao s njim jer su radili skupa, zatim sam ja pričao s njim i, eto, drago mi je da imamo obojicu. Dakle, to se promijenilo. A napravili smo i tri albuma. Nevjerojatno! To su Make Some Noise, Live & Louder i, sad, Burn It Down.”
Ali nije riječ samo o zabavi. To su dobri albumi, dobre pjesme s glavom i repom, te ono najvažnije, pjesme s univerzalnom porukom za sve ljude svijeta.
“Hvala ti! Tako je, univerzalni sadržaj. A gle, imamo pet ljudi, svatko je dobar na svoj način. Svi pišemo glazbu, radimo melodije i imamo višegodišnje iskustvo. A sad smo doveli i Martija Frederiksena da nam producira materijal. Kormilario je brodom, ako tako mogu reći. On nam je kao šesti član. To je učinilo cijelu situaciju utegnutijom. Make Some Noise je prvi album na kojem su skupa Doug i Marti i to je ispalo prelijepo. Nama je zabavno. Još uvijek ima zabave u svemu tome. Nastojimo zadržati taj faktor. U svemu artističkom, kad zabava prestane, to je početak kraja. Kad se prestaneš zabavljati, onda to postane posao. A kada postane posao, sve dolazi iz glave, ne iz hrabrosti i duha. Nastojimo to održati živim. S druge strane, radna etika je jako izražena. Imamo menadžment koji nas gura, provjerava i sve nam osigurava. Još uvijek radimo na tome kako poboljšati live nastupe, kako pisati bolje pjesme. I iskreno mogu reći kako ni s jednim bendom ovoliko nisam radio niti otišao tako daleko. A nisam kratko u tome, bio sam u par bendova. Ovo je sjajno!”
http://gpg.92a.mywebsitetransfer.com/2018/12/12/izvjesce-foto-the-dead-daisies-u-boogaloo-u-oaza-pitomog-hard-rocka-za-one-otvorenog-srca/
Tko vam radi stajling? Čini nam se kao da ste vremeplovom došli iz 80-ih u ovo vrijeme.
“Ja ili bend?”
Cijeli bend, a vi posebno.
“Haha, hvala ti puno! Mislim da je to stvar generacije, načina na koji smo odrasli kao i projekcija naših osobnosti. Dobili smo smjernice od čovjeka koji je radio s Kissom i koji je rekao “obuci ovo, obuci ono”, ali ono esencijalno ipak dolazi od osobe. Pronađeš stvari s kojima si povezan, u kojima ti je udobno. I to je taj drugi aspekt. Moraš razmišljati i o udobnosti za vrijeme svirke. Zato vidiš sve ovo, sve ove košulje…”
Vidim ja i žene u publici.
“Pa to je dobro, zar ne? Često imam razgovore sa svojom suprugom: “Draga, dokle god vidiš žene u publici, tu su zaglavile s razlogom”. To znači i da naš shopping ide dobro. U umjetnosti, a pogotovo u rock’n’rollu, prisutan je seksepil, nešto ugodno oku, privlačno suprotnom spolu. Muškarci žele biti ti, a žene te žele upoznati. Tu je uključen taj x-faktor i zato želimo izgledati što bolje možemo. Moram reći, nisam ja mlad čovjek i bavim se glazbom duže vrijeme. Ponekad znam izgledati sprženo i umorno, ali brinem o sebi. Nastojim jesti zdravo, odmoriti se i vježbati tijelo. Trenutno imam ozljedu koljena i s tim se borim. Trudim se biti aktivan i uživati u životu, i to se reflektira i na glazbu – kako izgledaš, kakav ti je nastup, jesu li pjesme dobre, kako pjevaš i kako sviraš. Glazba je jako dobra jer je na neki način produžetak onoga što zapravo jesi. Hvala ti za konstataciju o našem stilu! To je dokaz da radimo nešto dobro. Iskreno, često pogledam u samoga sebe i kažem si “Wow!”. Govorim i svojoj djeci i ženi da ne brinu toliko. Moja kćer Fade mi kaže: “Tata, gle, prije dvije godine si nosio istu košulju i isti top, pa jao!”. Znaš, kad idem na neki koncert, slušam i ušima i očima. Promatram izvođače, kako izgledaju, kako animiraju publiku, kako isporučuju glazbu, kako su predani u onome što rade. Biti prisutan najviše što možeš dio je toga. To je sve.”
Hvala na razgovoru! I samo da dodam da ste me baš opustili i uvukli u svoj svijet u ovih nekoliko minuta.
“O sjajno! Hvala ti, čovječe!”