Junaci iz djetinjstva, važni za svakoga dječaka (ili djevojčicu), kao uzori, kao ideal, kao uzbudljivi pustolovi; toliko različiti od sivila i obveza svakodnevice, ne bi smjeli pasti u ruke “umjetnicima” i “eksperimentatorima” , koji svojim egotripovskim ispadima pokušavaju razriješiti neke svoje “dileme” koje su ništa drugo do nerazumijevanje i bezosjećajnost prema ranije spomenutim formativnim elementima svakoga čovjeka.
Robin Hood, jedan od junaka djetinjstva, bilo da je riječ o onima koji su rođeni davnih godina dvadesetog stoljeća ili u ovo novije vrijeme koje nudi neke druge („nabrijanije“) heroje, odlična je tema za umjetnike, pogotovo filmaše. Odmetnik koji je zbog nesretnih okolnosti protjeran u Sherwood i sa skupinom pomagača otima od (nepravedno) bogatih da bi dao siromašnima podatna je osnova na kojoj će maleni, uz dakako, kućni odgoj, shvatiti i prihvatiti, ideal – pravde. Jer nije to bila puka pljačka; u nju je inkorporirana i borba za oslobođenje od mrskoga (izdajničkoga) jarma, te ona još važnija (borba) protiv obespravljenosti i nepravde – za slobodu. Naravno, da nam je život otkrio da stvari baš ne stoje tako, ali dijete uživa u svijetu u kojemu se jasno pokazuje granica između pravde i krivde, istine i laži, dobroga i lošega, a taj crno-bijeli odnos najljepše je prikazati, naravno, u boji. Sjećamo se tako filma Michaela Curtiza “The Adventures Of Robin Hood” iz 1938. s Errolom Flynnom i Olivijom De Havilland, pa Disneyeve „životinjske“ verzije iz 1973., ali i kasnijih više-manje uspješnih pokušaja da prikažu “Princa lopova” onako kako to zamišljaju oni koji žive bolji svijet. Makar u sebi. Bilo je i drukčijih („revizionističkih“) pokušaja kao npr. Robin i Marian (Sean Connery kao ostarjeli junak kojemu je asistirala Audrey Hepburn kao Lady Marian), te novo čitanje legende iz 2010. (scenarist Brian Helgeland, redatelj Ridley Scott) u kojoj je zaigrao Russell Crowe. Niti u jednoj od ovih verzije nisam naišao na toliko nerazumijevanja i nekvalitete pod krinkom (a to je rečeno i u PR materijalima) ovoga Hooda za 21. stoljeće.
Priča, likovi (glumci), glazba, fotografija, toliko su “blijedi” da se film jedva može pogledati do kraja. Taron Eagrton učinio mi se simpatičnim u (polu)zabavnom “King’s Man”, ali što reći za veličine poput Jamieja Foxa i slične. Pa čovjek je nekad osvojio Oscara i igrao u “Collateralu”. Što se tiče djeve Marion (Eva Hewson; stalno me podsjećala na, inače simpatičnu, pjevačicu Miju Dimšić) i njene (nepostojeće) kemije s Locksleyem, i ona je u nedavnoj prošlosti imala dobrih nastupa (“Bridge Of Spies”). Jedini koji malko odskače jest Ben Mendelsohn koji je s koliko toliko dostojanstva uspio odglumiti Sheriffa od Nottinghama. Pridodao bih tu i još jednoga (nekad) velikana F. Murraya Abrahama (iako je i on poprilično šmirao i glumački se dosađivao).
Sve u svemu – bespotreban pokušaj da se mladima (X, Y ili kojoj već generaciji) približi junak stari(jih) dobri(ji)h vremena. Nema potrebe, gdine Otto upuštati se u izmišljanje tople vode. Ona je (u doslovnom i metaforičkom smislu) tu. Samo treba „zagrabiti“. No, zato treba imati i talenta. Eh, talent… Kaže stara stvar da te može razočarati samo onaj koji te ranije očarao. I otuda, valjda, i ove gorke riječi, jer Bathurst nije netko tko je nesposoban stvoriti vrlo dobru (ili odličnu) stvar. Sjetimo se serija “Peaky Blinders” ili izvanredne “Black Mirror” (epizoda “National Anthem”). I upravo zato je ovaj “pad”, barem u mojim očima – sunovrat (ali ne cvijet).
I na kraju, također važna stvar, o čemu se posljednjih godina dosta objavljuje i raspravlja. Trebamo li (i kome) omogućiti snimanje u našim lijepim gradovima poput (u ovom slučaju) Dubrovnika? Pitanje je retoričko. Treba, naravno. Bolje je iskoristiti zidine i gradine, otoke i more, pa zaraditi nešto. Ali, kriteriji moraju postojati. Nemojmo se sramotiti. Donijelo je dosta koristi muvanje bjelosvjetske filmeži (sjetimo se “Star Wars” ili “Game Of Thrones”), ali i negativnih stvari. Treba naći mjeru. I, za kraj, da se vratimo na junake našega i vašega djetinjstva. Ne podcjenjujte mlade. Oni vole i starije (arhaičnije) stvari, samo ih treba znati predstaviti na pravi način. A ovo sigurno nije bilo to.
Prije koju godinu “razočarao” sam se novim Tarzanom, a što su napravili od Bena Hura da ne govorim. Redatelji i scenaristi (glumci…filmaši) – ne dirajte ono što ne razumijete! Držite se tema u kojima ste, u najmanju ruku, bolji. Mislio sam da je Mel Brooks sa svojom verzijom Robina Hooda iz 1993. pretjerao (u negativnom smislu). Sad vidim da mi se i “Muškarci u tajicama” čine solidnima jer uvijek, kako vidimo, može biti gore. Sram te bi(l)o, Otto Bathurst!