Husein Hasanefendić Hus bio je i ostao jedan od najvažnijih glazbenika i tekstopisaca na hrvatskoj i regionalnoj pop/rock glazbenoj sceni, a novi studijski album njegove grupe Parni valjak svakako je jedan od najboljih dokaza koji potkrepljuje ovu tezu.
Sjesti s Husom za isti stol je veliko zadovoljstvo i izazov, a shodno velikom strahopoštovanju kojeg mnogi od nas imaju prema njemu. Oblikovao je i podigao kvalitetu glazbe u nas te postao sinonim za ono što s pravom zovemo reprezentativnom hrvatskom glazbom. “Vrijeme” je naziv 19. studijskog albuma Parnog valjka, a koji predstavlja nadograđeni prepoznatljivi zvuk benda prisutnog u našim životima već 43 godine. Nastavno na to, svojom glazbom je odgojio nekoliko naraštaja slušatelja, a za glazbu i tekstove zaslužan je Husein Hasanafendić Hus. Rođeni Banjalučanin, no oduvijek Zagrepčanin s obzirom da je u ovaj grad doselio odmah po rođenju, jedan je od osnivača benda i jedan od najboljih hrvatskih glazbenika i tekstopisaca kad je u pitanju popularna glazba.
Zadnji put sam Parni valjak gledao u Areni Zagreb na završetku turneje “2 u 1” i mogu primijetiti da su, bez obzira na sve godine i sva desetljeća koja su prošla od samog početka, energija i odnos s publikom, što je možda i najvažnija stavka, ostali isti. Pa prije nego što se posvetimo novom albumu da malo popričamo o publici, odnosu s njom i kako vas i dalje smatra jednom od najvažnijih grupa naših prostora.
“Odnos s publikom je zapravo ključan, iako kad pišem pjesme ne razmišljam o publici tih pjesama, nego ih pišem za sebe ili ih izbacujem iz sebe. Ne mislim o njihovom životu nakon toga, tek kad se osvijestim od tog dijela priče ili kad pjesma postane materijalizirana, onda razmišljam o tome što sad dalje. Ali negdje instinktivno je sugovornik publika. To je interesantno i nije nešto personalizirano, nego je takav proces u mom slučaju. I to je publika te mi je užasno bitno što dobijem feedback jer je on znak da nisam u prazno govorio. Publika je i motiv i inspiracija, iako ne razlog za neke kompromise. To smo nekada radili kad smo bili mlađi i kad nismo bili svjesni da nas prate i na neki način obilježe kompromisi koje si napravio. Sad toga nema, ali na svu sreću publike ima. Ono što mislim da je bitan moment jest da nas ne mogu uloviti u laži. Nema ničega lažnog u ovom bendu, nema imidža i ne pretvorimo se u nešto drugo kad izađemo na binu. Kako me vide sad, nije neka velika razlika i gore. Mislim da je tu neki ključ kako ljudi jednostavno prepoznaju da dobivaju istinu. Sljedeći i najbitniji moment je da osjećamo odgovornost prema tome što radimo. Volimo svirati, volimo da smo dobri i uspješni, sviđa nam se taj status i mislim da je zaslužen. Nema šanse da bi ga olako shvaćali jer smo rentali ozbiljno da dođemo do nivoa na kojem jesmo. Ne podcjenjujemo publiku ni u jednom trenutku, niti smatramo da možemo olako tome prići. Sukus svega toga je da mi i u vježbaonici zdušno sviramo. Čovjek kad gleda naše probe, nema neke velike razlike u energiji koju proizvodimo na nastupu. Kad krenemo svirati, nas svirka zafura. Druga stvar kad se uče pjesme, pa se stane, raščišćavaju momenti, odnosno kad su u pitanju klasične radne stvari. No, kad prosviravamo s guštom sviram kao da je publika ispred mene. Ona samo doda tu neku magiju i energiju.”
Upravo mi je zato zanimljiv naziv albuma “Vrijeme” koji je simboličan na više načina. Možemo usporediti s time kad izađete na pozornicu – vrijeme stane i ne morate možda niti jedan takt odsvirati jer publika već zna tko ste vi i što mislite.
“I ono što je zanimljivo, protek vremena na bini je drugačiji. Odjednom je koncert gotov, a svirali smo dva sata i 45 minuta. S druge strane vrijeme je nešto što me u mnogim pjesmama iniciralo da razmišljam ili pišem o tome. Rano me to zdrmalo i već sam par puta rekao da sam prerano pročitao “Sliku Doriana Graya”. Priča je to o slici koja stari umjesto njega i onda me nekako zgražavala ideja o smrti jer si klinac i ne razmišljaš o tome. Imaš dojam da je puno vremena ispred tebe, a onda shvatiš da vrijeme ide užasno brzo. Onda ti se počne buditi svijest, ako je imaš, pa pokušavaš to vrijeme kvalitetno provesti. Ne isključivo zadovoljavajući vlastite potrebe nego i ostavljajući nekakav pozitivan trag. Neminovno pitanje je na kraju balade – “što ostaje?”. Mislim da će ostati neke pjesme i neke dobre poruke, neki pokušaji da uljepšaš svijet makar na neki kratak period, kad traje koncert ili kad čovjek sluša pjesmu. Zaključak je da nije bilo uzalud.”
I grafičko oblikovanje u rukama drži vrijeme, te savršeno paše uz ovu vašu, da ne kažem modernu priču, ali zvuk kojeg nikada niste napustili, nego ste ga nadogradili. Pa je i tu određena simbolika prisutna.
“Jednu od čitanja tih atmosfera meni je apsolutno dočarao vizual (op. a. autor je Dalibor Barić, multimedijalni umjetnik) i radit će nam vizual za koncerte, što mi je također drago. Naravno, to je samo plan. Realizirat ćemo da iza nas na LED ekranima budu neki nastavci priče i ta estetika mi se strašno dopala. Spot je odličan i ima atmosferu koja se nekako uklapa i nadograđuje na atmosferu pjesme “Otkud ti pravo”. Ne mogu govoriti o kategorijama dopadljivosti nekom prosječnom kupcu, je li privlačno da kupi album samo zbog omota. Meni je vrlo interesantan i mislim kad bi to bio nečiji drugi uradak da bih ga gledao s velikim zanimanjem i rekao – “hm, mogli smo i mi” (smijeh).”
Mene podsjeća na neka starija vremena, psihodelični rock, od Doorsa do Santane.
“Da, imamo i mi tih momenata u svojoj glazbi. Može sada to zvučati neskromno, ali zaista mislim da smo među rijetkim bendovima koji imaju ovakav staž, a da još uvijek nudimo neke nove momente, odnosno da ne recikliramo sami sebe ili da funkcioniramo na račun nostalgije. To smo u nekom trenutku zaključili da ne želimo te da imamo još nešto za reći. Mora čovjek izazove stavljati ispred sebe. I sama činjenica da sazrijevamo i učimo puno stvari pa smo vještiji u studiju nego što smo bili prije 10 godina, a da ne govorim o vremenu od prije 20 ili 30 godina, gdje je sve bilo nepoznanica i čudili smo se zašto to ne zvuči tako kako mislimo da treba zvučati. I dugo vremena nismo uspijevali zazvučati s jednakom energijom u studiju, kao da smo zvučali uživo. I danas bih živim koncertima dao prednost od snimanja jer ono uvijek ima neku malu ručnu i upozorenje da se to sad sve snima i zbog čega imaš taj moment suzdržanosti, iako je on sve manje čujan u našem slučaju. No i dalje je svirka uživo – svirka uživo.”
Čovjek bi rekao da godine prolaze pa se smanjuje broj koncerata, no kod vas to nije slučaj jer idete po cijeloj regiji, čak i Europi. Zaista dosta koncertirate!
“Sviramo puno, iako ne sviramo više kao nekad gotovo sve što se nudi. Što se tiče klupske scene, postoji par mjesta u regiji koji mogu spadati u nju. Recimo, Cvetličarna u Ljubljani koja je malo manja Tvornica ili Arsenal u Zadru koji prima jedno 1 200 do 1 500 ljudi. I to nam je neka donja granica ne zbog broja ljudi, jer smo nekada radili kazalište za 500 ljudi, ali to je bila akustika i neko drugo vrijeme. Ali ne radimo više one neke svirke, tipa u ponoć u nekom disku što se nekada radilo masovno, što zbog nužde, što zbog činjenice da nije bilo druge scene. Sad biramo i kad radimo velike koncerte radimo ih sami, tako da smo sami sebi gospodari i bitno komfornije radimo. Ne samo da godine zahtijevaju komfor, nego zašto bi došao na dan koncerta u mjesto gdje sviramo, pa umoran od puta došao na tonsku probu i svirao koncert sa 70 posto mogućnosti. Kad možemo doći dan ranije, malo šarati po gradu, zabaviti se i odmorni drugi dan svirati. Možemo si to priuštiti i onda si priuštimo, kao i tehniku koja nas prati. Da kucnem – savršena priča!”
Aki je stao na noge vrlo brzo i njegova energija je također neupitna, te ste se vrlo brzo vratili na pozornicu. U međuvremenu ste imali možda i vremena za dovršavanje albuma.
“Recimo, u međuvremenu se dogodila pjesma “Otkud ti pravo”, možda malo i inicirana zbivanjima. Mislim da sam još jednu pjesmu napisao u tom razdoblju, a koja je na albumu. Nama je period od 7 mjeseci ne sviranja izgledao jako, mislim da smo otkazali jedno 40 koncerata, što sada nadoknađujemo. Prva na redu je bila dvorana Gradski vrt u Osijeku koju smo odradili nedavno i drago mi je što je tamo bilo puno ljudi, jer znamo u kakvoj su situaciji Osijek i Slavonija. Ali neke koncerte koje smo otkazivali ćemo odraditi. Aki je dobio opomenu, žuti karton, nije dobio crveni. To je bilo i njemu, ali i nama upozorenje jer smo svi zaboravili da moramo uvažavati činjenicu kakav nam je ritam života, a i godine u kojima jesmo. Sve skupa, da kucnem o drvo, dobro je sve i završilo.”
Čitao sam sve tekstove s albuma i nikad niste bili onaj tip benda da ćete raditi tekst koji će razumjeti samo 10 ljudi, nego i šira publika. Uvijek je sve bilo od početka do danas dosta fluidno, ne nešto previše teško i melankolično, ali ste kvalitetu zadržali svih godina.
“Tekstovi su muka Isusova. Za početak, kriterij kojeg čovjek sâm sebi nameće. Meni je prije bilo lakše pisati tekstove jer nisam bio svjestan odgovornosti. Sad mi nije svejedno, želim nešto reći ali pokušavam to učiniti, ne samo da bude razumljivo, nego da nije patetično, dosadno i da možda inicira neko razmišljanje. To je jako značajna stvar i spadam u generaciju koja je dočekivala albume svojih omiljenih bendova kao neku duhovnu hranu. Čitao sam knjige i slušao glazbu, nije meni tu bila nekakva velika razlika, čitao sam zato što mi je to hranilo dušu, upravo ono što su mi i albumi predstavljali, samo u nekoj drugoj formi. Kad čitam prvi dio tada je bila neka stihija i pomanjkanje neke zrelosti i razumijevanja. Sve je bilo krcato dobrim namjerama, ali su onda bili neki ljudi koji su bili dovoljno veliki autoriteti, kao Glavan ili Vrdoljak, da bi nas pljunuli u to vrijeme, a meni su inicirali razmišlanje, kad smo se upoznali onda i razgovore o tome. Oni su meni pomogli da neke stvari vidim i razvijem se kao tekstopisac. I na tome sam im zahvalan jer je to bila konstruktivna kritika, iako je bila bolna. Onda počneš sâm sebi nametati kriterije i tada si u problemu, lomim se oko rečenica i nisam baš siguran jesam li dobru odabrao. Ta dinamika je značajna jer zahtijeva energiju i trud te ima svrhu.”
Je li današnja generacija publike više pozornosti daje glazbi ili tekstovima?
“To je interesantna priča. Spadam u onu kategoriju ljudi koja u diskusiji o tome koliko je važan tekst kažem da je važan. Onda me nekad ljudi demantiraju i navedu drugačije primjere. Mislim da publici nešto znači tekst i da ga znaju prepoznati. Tu i tamo odem na internet i pogledam komentare jer me zanima situacija, ako izuzmemo one hejtere, iako kod nas, na svu sreću, nema toga puno. Doduše, ima onih prepucavanja tko je Hrvat ili Srbin i nekakve slične gluposti kojih se uvijek može naći, nažalost. I vidim tamo one koji opserviraju tekstove te da im nešto znače, a još jedan dokaz je i kad ih pjevaju. Pa pretpostavljam da ne pjevaš nešto što ti se ne sviđa ili ne znači ništa. A naši koncerti zaista izgledaju kao zborno pjevanje…”
…osjeti se određena emocija kod publike…
“…mi osjetimo tu emociju i energiju publike i to je gotovo fizički osjećaj, kao da si u gušćem mediju od zraka, kao da izađeš na binu i uđeš u neki puding. Osjeti se i kad je negativna atmosfera, na svu sreću to je daleko iza nas. Nekad su znali dolaziti navijači, pa bi BBB ili Torcida bili na koncertu. Sada ne dolaze kao skupine i uniformirani, nego kao pojedinci. Uglavnom, ta pozitivna energija se osjeti i jedna od najljepših stvari mi je rekla jedna moja prijateljica. Kaže da je vidjela, kad je na kraju koncerta odlazila iz Arene, puno sretnih ljudi. I to mi je dovoljno za sve. Znaš ono, gomila sretnih ljudi je otišla s našeg koncerta. Mislim da su tekstovi pridonijeli tome.”
Hvala na tome što svih ovih godina izmamljujete osmijeh na lice publici i slušateljima, te hvala na još jednom albumu.
“Hvala na razgovoru. I što drugo raditi? Mogao bih svašta, ali ništa s tolikim zadovoljstvom”.
Foto: Nikola Knežević