Dugoočekivani novi film i (vjerojatna) box office uspješnica već ionako uspješnog i hvaljenoga redatelja stigla je u Cinestar. Je li opravdala očekivanja i hype koji prati ovakve projekte, pokazat će vrijeme.
Brešanu se mora priznati da pogađa bilo publike (na ovaj ili onaj način). I to je za sada jedina činjenica koju možemo istaknuti uz film “Koja je ovo država”, koju je sin časne starine Ive Brešana režirao prema također dokazanom piscu i scenaristu (kazališnom i filmskom) Mati Matišiću. Ivu Brešana spominjem iz razloga što je u bitnije drukčijem i neslobodnijem vremenu ipak uspio iskazati više i zaroniti dublje u sebe, a i u društvo (institucije, svjetonazor…) koje je, gle apsurda, davalo više prostora onima koji su – mislili, a ne pokorni, životarili do svoga ljudskoga (ili umjetničkoga) kraja. Uvijek mi se više sviđao Brešan stariji, a ne npr. Hadžić, iako se i njemu, i u kazalištu i na filmu, znala „omaknuti“ koja riječ (ili rečenica) izvan “linije”. Oporost Matišićevih tekstova (već legendarna) i lakoća i prijemčivost Vinkovih komada u ovom su se novom djelu namjerili na tvrd orah društva koje je evoluiralo od onih vremena kad se snimao “Kako je počeo rat na mom otoku”, koji je, usput budi rečeno, bolje osjetio duh i tadašnji optimizam radnih ljudi i borećih građana; to je vrijeme neposredno iza “kraja” rata.
Društvo je, dakle, bitno drukčije, okolnosti su se stubokom promijenile, a naši filmaši nikako da uhvate korak s tim promjenama. Uvijek jedne te iste teme i likovi kojima se vraćaju (istina s manjim zaokretima ili pomacima). Nastojeći odgovoriti na vječno pitanje je li ovo “ono” za što smo se borili, “žvaću” se opća mjesta kojima se više ne smijemo jer, shvatili ste, to više nije komično, već tragično. Od Aristotela naovamo (to već vrapci na grani kraj Filozofskog fakulteta pjevaju), komedija je najteži i ozbiljan posao i volio bih (što bi rekli čarobnjaci svoga Apsurdistana) da te “fore i fazoni” koje pogledamo u našim “hitovima” ostanu dulje duhoviti a ne nakon nekog vremena samo smiješni). Ono što smo već na desetke puta vidjeli u npr. rumunjskim igranim filmovima (dugim i kratkim) to sada pokušavamo i kod nas. A svijet (i skupa s njim i ta, navodno jadna, Rumunjska) – otišli dalje. Neke su druge teme i pristupi aktualni i novi, iako problemi, u svom temelju, ostaju stari i nerješivi. Što, naravno, ne znači da filmove ne treba snimati, društvo kritizirati i “stvarati” bolji svijet. “Misliti” ga i izmišljati.
Zar je vrhunac kontroverze vađenje negdašnjih gospodara rata i mira iz njihovih počivališta i premještanje na “neku drugu lokaciju” radi ostvarivanja vlastitih intimnih i ljudskih ciljeva njihovih živih roditelja (otkrivanje istine o sudbinama tijela mladića koji su za slobodu i “ćar” nečiji izginuli) ono najbolje što možemo dati u sedmoj umjetnosti 2018. godine? Srbi, Hrvati, vojska, zatvorski sustav, stereotipno pokazivanje “kako vlada vlada” i kao šlag na tortu – predsjednik države koji liči na druga Tita?! Daniel Poljski opet na našem filmu. Više mi se svidio kod Zafranovića. Pa, evo, sad je (makar kakva) sloboda umjetničkoga izražavanja, zar je to najbolje što možemo dati? Da se razumijemo, mislim da nije problem u glumi. Od Nikše Butijera i Kreše Mikića do “starih snaga” (Jelčić) ili sveprisutnoga Mlikote, posao je odrađen korektno, ali kao i u slučaju “Osmoga povjerenika” – više je priče oko filma no što film(ovi) priča(ju) priču. Žao mi je jedino Ive (Gregurevića) koji je rano otišao, a koji je svojim nastupima i filmove koji su zavrijedili (objektivno) nižu ocjenu, znao podići na višu razinu (podsjećam i na Brešanova “Maršala”). U intervjuima Vinko kaže da je Ivo (Brešan) bio upućen u priču i da je imao neka svoja viđenja pojedinih stvari (pretpostavljam scenarističkih ili onih u funkciji priče). Koje su to, neću spekulirati, ali, čini mi se ovako napamet, da je sve (i zbog te činjenice) moglo izgledati bolje.
Vratit ću se na početak i još jednom reći – svakako treba gledati domaći film da bi se vidjelo što može biti (puno) bolje i ne biti lažno solidaran (kritičarski i gledateljski) samo iz razloga da bi se samozavaravali i upadali u zamku sebezaljubljenosti, “odabranosti” i nerazumijevanja svijeta koji uvijek cijeni i nagrađuje nekoga drugoga. Istini za volju, bilo je u pretposljednje vrijeme vrijednih pokušaja (za to postoje i argumenti, tj. priznanja na međunarodnim festivalima) da se približimo ligi u kojoj “igraju” neke druge kinematografije, ali treba biti realan i otvoreno priznati gdje smo trenutno u odnosu na njih. To jest gdje je trenutno hrvatski igrani film. Uskoro nam u kina dolazi još jedan horor. Ličinin “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Već se bojim.
Foto: Promo