Na ovogodišnjoj dodjeli Oscara često se spominjao film “Anora”, pogotovo kod imena dobitnika, ali i Sean Baker kao čovjek koji je film režirao, producirao, montirao i napisao scenarij. I skoro za sve kategorije dobio nagrade – točnije 5 Oscara za najbolji film, najbolju režiju, najbolji originalni scenarij, najbolju montažu i najbolju glavnu žensku ulogu.
Ipak, više je od samo pet razloga zašto ovaj film treba pogledati, bilo da ste u kinima Cinestar gdje se i dalje prikazuje, bilo da ste doma. Prije svega, prošla filmska godina obilježena je s čak dva kvalitetna erotska filma ili dva filma s eksplicitnim erotskim scenama, jedan je “Požuda” s Nicole Kidman u glavnoj ulozi, a drugi “Anora”. Već sam pisao o prvom filmu koji me podsjetio u par navrata na “Sirove strasti” (1992.), jedan od najboljih erotskih filmova svih vremena, a ovaj drugi me vratio u vremena filma “Plesačice (1995.)” pa čak i “Striptiz” (1996.). Nemam u svojem životu puno odgledanih erotskih filmova, pa je moguće da će nekoga podsjetiti na još neko filmsko djelo. Zašto “Plesačice”? Zato što ovaj film izravno prikazuje što se događa u životima jedne egzotične plesačice, striptizete i seksualne radnice, te kako je zapravo striptiz bar često paravan za nešto puno više, a to su seks usluge koje znaju odvesti i do privatnih termina. I mučan je to život za one žene koje su se odlučile na takav posao kako bi mogle preživjeti ili pronaći neki bolji život. Mnoge sanjaju da će pronaći nekakvog princa na konju koji će ih potom odvesti u zemlju gdje teku med i mlijeko, ali mnogi zapravo ne uspiju ostvariti te snove. Oni pojedinci koji uspiju dohvatiti svjetlo na kraju tunela, ono se brzo pretvori u kaos i još gore životne probleme.
Još me nešto podsjetilo na “Showgirls”, a to su razna podmetanja u backstageu od drugih ljubomornih kolegica. Samo što je ovdje takvo što prisutno u jednoj manjoj mjeri. “Plesačice” je baš znao realno prikazati što se zapravo događa iza zatvorenih vrata, a “Anora” je po tome slična. Zašto “Striptiz”? Zato što u tom filmu Demi Moore glumi striptizetu koja se bori za vlastitu kćer, skrbništvo nad njom i nekakvim boljim zajedničkim životom. Da ne govorim o slobodi koju svaka od striptizeta pokušava doživjeti barem jednom u životu. Anora je doživjela slobodu, ali je ispalo da je ona ipak majka svih zajeba, pogotovo ako do slobode dolazite preko krivih ljudi, u ovom slučaju ruskih oligarha s nepoznatim zaleđem. Namjerno sam kod svih usporedbi na erotske filmove pisao godine kako bi shvatili da su 90-e doista bile odlične po pitanju erotskih filmova. Izdvojio bih tu još “Preko svake mjere”, “Oči širom zatvorene”, “Sliver”, “Razotkrivanje” i slične. Da ne idem sada u širinu.
“Anora” je film koji možda nije zaslužio pet Oscara, a možda jest, ovisi iz kojeg kuta gledali. Prije svega, meni je bio prezabavan upravo zbog glavne glumice Mikey Madison koju znamo iz filma “Bilo jednom… u Hollywoodu” gdje završava na najtragičniji mogući način. Mikey, odnosno Anora, je prelijepa striptizeta savršenog tijela, žena u koju bi se svatko zaljubio čim bi je ugledao, ujedno i snažna žena koju je život naučio kako se treba boriti i izboriti bez ičije pomoći, a nadasve ljudsko biće koje samo želi bolji život od onog koji se vrti oko šipke u nekom zadimljenom klubu. Anora je duboko u sebi krhka osoba, ranjena, zlostavljana, željna ljudske dobrote i topline, jednog običnog zagrljaja ili toplog pokrivača u koji će je netko omotati. U svojem profesionalnom životu najviše se sigurno razočarala u ljude koji se žele domaći isključivo njezinog tijela i onda ga odbaciti, bez trunke emocija, suosjećanja i ljudskosti. Jedne večeri u klub dolazi bogati Rus Zakharov (Mark Eydelshteyn) oko kojega se netko treba pobrinuti. Vlasnik kluba odabere upravo Anoru koja ga odvodi u tajne odaje na ples u krilu i svašta još. S obzirom da se Zakharovu jako svidjela Anora ubrzo se dogovore i za neke privatne termine i tu se događa nekakva prva iskra između njih, iako je vidljivo da se Anora zatreskala u njega više. Zakharov je samo razmaženi sin bogatih roditelja, kasnije ćemo saznati da majka drži ne tri, nego četiri stupa kuće, a koji se želi zabaviti sa svojim prijateljima i uz sebe imati zgodnu djevojku s kojom će poželjeti raditi štogod hoće i kada hoće. Anora na prvu to ne vidi, jer ljubav često zna biti i slijepa, odaziva se na nove privatne termine do trenutka kada Zakharov ponudi sedmodevni “paket usluga”. U to je uključeno partijanje od jutra do sutra, droga, alkohol u potocima i seks put u Las Vegas, kockanje – sve to Anora prihvaća i počinje joj se sviđati ovaj svijet. Ove scene partijanja su me podsjetile na film “Mi smo vaši prijatelji” u kojem su istu stvari radili Zac Efron i Emily Ratajkowski. I to mi je najslabiji dio filma, jer takve stvari viđamo često, banalne su i treba ih što prije zaboraviti. Koliko god Zakharov bio mlad i nadobudan, toliko je u njemu Ani (Anora je puno ime i zapravo i ona ima ruskih korjena) osjetila neku vrstu zaštite od vanjskog svijeta. “What happens in Vegas, stays in Vegas”, poznata je izreka upravo zbog divljih boravaka u tom gradu koji nikada ne spava. Jedan od sinonima vezanih uz Las Vegas su i vjenčanja, jer mnogi nakon pijanih i kojekakvih drugih noći znaju završiti na oltaru, a upravo se u tom gradu takav čin može učiniti dok kažeš – “seks”. Anora i Zakharov se odlučuju oženiti i potom sve to proslaviti, a onda i vratiti doma u Brooklyn.
Sreća kratko traje, sloboda je teško dokučiva, a kad se dokuči onda se teško održava – majka svih mogućih zajeba. Novi dan, novo mamurno jutro i poziv čovjeka Torosa kojemu je misija da pazi na Zakharova dok ovaj partija i luduje u Americi. Kad si bogat i utjecajan vijest se brzo pročuje – roditelji preko noći saznaju da se sin oženio za bivšu striptizetu i seks radnicu. Toros je Armenac i njegova ekipa (također armenska) mora hitno pronaći Zakharova, riješiti u istom danu da se razvedu i da ga vrate nazad u Rusiju. Ovaj prvo ne odgovara na pozive, a potom kad se javi ne razumije zašto se toliko digla buka oko svega, odbija se vratiti u Rusiju i štoviše prilikom dolaska Armenaca na njegova vrata pobjegne iz kuće. Znate onu scenu iz švedskog filma “Turist” kad prilikom sve većeg približavanja lavine glavni lik u filmu odluči pobjeći od lavine uhvativši iPhone i kapu u ruke, umjesto da je zaštitio djecu i suprugu pokraj sebe, dok je njegova supruga učinila ono što bi svaki roditelj učinio. Tako je Zakharov rekao Ani da bježi na što ga je ova zamolila da pričeka samo da se obuče, a mladi Rus je samo odmahnuo rukom i nestao. I zapravo ostatak filma pratimo potragu Armenaca i Ani, a zanimljivo je da od svih mogućih mjesta Rusa mrtvog pijanog i nadrogiranog nalaze u prisnom društvu druge striptizete u istom klubu u Brooklynu. Mladom Rusu očito vjernost ne znači ništa – danas jedna, sutra druga, pa makar jedna od njih dvije bila i supruga. Odvratno i zapravo (nažalost) realno za današnji svijet.
Ono što posebno treba istaknuti je stav Ani kad Armenci prisilnu uđu u kuću. Među Armencima se nalazi i kumče Torosa, Rus Igor, koji je iznimno miran i povučen i zapravo samo izvršava naredbe, a glavna naredba je bila da smiri Ani. No, ova je bila toliko snažna, žilava i uporna da je jednom od Armenaca (Garnik) razbila nos, a povrijedila je i Igora koji je smirio Ani tako što ju je čvrsto zagrlio objema rukama i bacio na kauč te držao dobar dio vremena. Ono što mi također nije dobro prikazano u filmu je taj mlohavi odnos Armenaca i pogotovo ruskih oligarha prema drugim ljudima. Obično kad je u pitanju mafija onda se nikoga ništa ne pita nego se provode naredbe, milom ili silom, pogotovo kad su Rusi u pitanju. No, ova skupina Armenaca je toliko loša da je scena borbe u kući u isto vrijeme bila teška za gledati, ali i zabavna. Ani se rješavala Armenaca kao da je ona neka opasna Ruskinja. Doduše korijenima i jest. Na kraju ipak prihvaća ponudu da zajedno potraže Zakharova, jer i sama želi saznati hoće li se on zaista rastati od nje, odnosno je li i on zaljubljen u nju ili je to bio samo “one night stand” odnos ili u ovom slučaju “one week stand”. U tom trenutku još nije prihvatila razvod.
Majka i otac Zakharova samo što nisu stupili na američko tlo, a Armenci u strahu ne znaju što da rade jer nisu izvršili niti jednu naredbu. Niti su našli Zakharova, niti su ga razveli od Ani, niti ga vraćaju nazad u Rusiju. Štoviše, Zakharov kao da je nestao s lica Zemlje, nema ga niti na jednom logičnom mjestu. Tijekom cijele ove potrage pratimo jednu zasebnu priču koja je jako važna za ovaj film, a to je odnos između Ani i mladog, povučenog i zgodnog Rusa Igora. Ani mu ne može oprostiti što ga bio grub prema njoj i što ju je na onakav način držao na kauču. Ani je iz Brooklyna, što znači jezik radi sto na sat, a shodno tome ne ostaje dužna nikome pa Igora stalno vuče za nos i pita ga između ostaloga je li se napalio kad ju je tako držao na kauču. Igor njezine provokacije zapravo ne doživljava kao provokacije već kao kritiku na njegovo ponašanje i vrlo ozbiljno joj odgovara da nije imao nikakve druge naume. Ani je izletjela na hladnoću u nekoj tankoj robici, a Igor joj je u jednom trenutku ponudio šal koji je ona sa zgražanjem odbila nazivajući ga “silovateljem”, “pičkom” i slično. Na kraju je ipak shvatila da joj je prehladno i da nema izbora pa je uzela šal u ruke. U tom trenutku Ani polako popčinje shvaćati da se Igor cijelo vrijeme brine za nju, usput je saznao za cijelu njezinu priču i situaciju sa Zakharovim i bilo mu je ljudski jako žao gledati kako se ona muči. Rađa se jedna ljubav koja je u ovom trenutku samo jednostrana.
Armenci pronalaze Zakharova, dovode ga pred sud, a Ani ispitivajući ga želi li razvod ili ne zapravo shvaća da je on samo još jedan prevarant i da nema tu nikakve ljubavi s njegove strane. Upoznaje i njegove roditelje i pokušava im zaprijetiti da će s ovom pričom otići u medije i da želi zadržati zaručnički dijamantni prsten (ključni dio filma), ali kad osjeti grube riječi i prijeteći glas njegove majke Galine, odustaje od svega i samo se prepušta svemu. Naravno, smotani Armenci nisu ispitali situaciju do kraja pa dođu na sud u Brooklyn raskinuti brak koji se dogodio u Las Vegasu. Cijela ta situacija je jako zabavna i komična da smo se i mi u kinu smijali na sve naglas. Rusi napuštaju u konačnici američko tlo, Armenci omoguću Ani da prespava u velikoj vili i da se malo odmori i opusti, te da se ujutro tek spakira i napusti vilu i njihove živote zauvijek. Uz Ani cijelu noć ostaje i Igor, pokušava ostvariti dijalog s njom i pokušava iskazati svoje emocije prema njoj, no ona grubo odbija njegove riječi i ponovno spominje njegovog grubo držanje na kauču ranije tog dana. Ipak, iako nema dijaloga, zajedno dijele joint. Makar nešto!
U ovom trenutku moram pohvaliti Seana Bakera, u ovom slučaju kao montažera i kao scenarista. Scena jutra nakon burnog dana i večeri, Ani s cigarom u rukama samo u gaćicama i nekoj majici kratki rukava gleda kroz prozor vile. Kamera je iza nje, a kroz prozore vile se vidi kako pada snijeg. Ani je proživjela nešto što je teško opisati rječima, fizički i emotivno, razmišlja što dalje – je li doista sloboda moguća i ako jest može li trajati dulje od jednog ili sedam dana u njezinom slučaju. Izvrstan kadar koji puno toga govori bez ijedne izgovorene riječi. Ani se oblači i pakira, Igor nosi njezine teške kofere u svoj krš od automobila i vozi je po snijegu kući. Novi izvrstan kadar zbog čega mislim da je Sean zaslužio Oscara za montažu i scenarij. Ovaj ću kadar pokušati opisati što je bolje moguće. Sjede njih dvoje u tišini, Ani vrijeđa Igorov auto nazvavši ga kršom, na što on odgovara da mu je auto poklonila majka. Kao da se cijelo vrijeme pravda, ne shvaćavši da ga ona samo provocira. U cijeloj toj zbrci Igor pruža ruku Ani, otvara šaku, a u njoj je dijamantni zaručnički prsten koji je ona toliko željela zadržati. Igor je riskirao svoj život jer nije se lako zezati s Rusima i pogotovo ukrasti nešto što je njihovo, samo da bi ona makar na trenutak bila ponovno sretna. Cijelo vrijeme je brinuo o njoj, bio pažljiv, povučen, uopće joj nikada niti u jednom trenutku nije htio nauditi. Ani konačno shvaća tko je cijelo vrijeme bio Igor, njezin dobri duh i čuvar. Kamera ostaje u autu, Igor izlazi iz njega, nosi one teške kofere i diže ih uz strme stepenice do vrata njezinog stana. Ani ostaje u autu, snijeg vani pada kao lud. Kamera gleda prema Igoru koji ne razumije zašto ona ne izlazi van. Vraća se u automobil. Kreće jedna iznimno ključna scena – Ani navali na njega, spuštam u sjedalo, sjeda mu u krila i želi prisilno imati seks s njime, jer misli i dalje da se on na nju napalio na kauču kad ju je držao u zagrljaju. Igor sav iznenađen, da ne kažem uplašen, što se ovo sve iznenada događa. Ona ruku spušta dolje njemu u gaćicee ne bi se što brže napalio i ne bi li što brže prošao ovaj seks, za koji Ani misli da je to jedino što Igor želi. U jednom trenutku, dok je Ani iznad njega, dolazi do izravnog kontakta očima i jedino što Igor u tom trenutku želi jest nježno uhvatiti je za obraze i poljubiti jer je očito da je zaljubljen u nju. Ani se kao i u svakom drugom “konfliktu” s njim otima i on shvaća da je grubo pokušava približiti sebi, odustaje i širi ruke kako bi joj dao do znanja da je ne želi na ništa prisiljavati. I po prvi put u filmu događa se izljev emocija, sve ono što se u zadnja 24 sata nakupilo, Ani ispušta suze i dok se nalazi na Igoru spuštenom u svojem sjedalu grli ga i kroz jecajući plač izbacuje iz sebe sve što je proživjela. Kraj filma! Izvrsna scena kojoj se treba nakloniti, ustati iz svojih sjedala u kinu i zapljeskati. Samo ova scena je poništila sve ono što mi je u ovom filmu prosječno do te mjere da bih “Anoru” rado pogledao još koji put kad god mi naleti na nekom od streaming servisa ili na programu jedne od nacionalnih televizija.
Sean Baker je napravio nezavisni film koji zapravo nije nezavisni. Uspio je osvojiti Hollywood i sigurno će uspjeti osvojiti jednu puno širu publiku. Uspio je i u cijeloj težini ljubavne i životne priče Ani ispričati i jednu zasebnu, rekao bih novu ljubavnu priču koja se rađa i razvija. Prvo je ta ljubav jednostrana, a onda u konačnici i prihvaćena od strane druge osobe. Dokaz da iz nekog zla može proizaći i nešto dobro te da ljubav nema granica. Možda Igor nije party igrač kao Zakharov, možda nije toliko lud kao on, ali je za razliku od njega iskreno zaljubljen, zaštitnički se odnosio cijelo vrijeme prema Ani i zasigurno nikad ne bi mogao pobjeći bez da za ruku drži ljubav svojeg života. Mikey Madison nije imala laku ulogu, ali je cijeli film nosila uz potporu Jurija Borisova koji je glumio Igora. Armenci su bili zasluženi za zabavu, Rusi za napetost, a Sean Baker se naradio kao lud ne bi li od svega napravio film koji će biti vrijedan divljenja i doživjeti uspjeh kakvom se nitko nije nadao. Bravo!
Foto: Universal Pictures