“Silna je ljubavi moć”. I opet nas je zima “natjerala” da odletimo u one krajeve, jer kaže Jesenjin otprilike ovako: “Rastanak znači i ponovno dogovoren sastanak.“ Tako bijaše i ovaj put, kao i mnoge godine prije. Jer, “na Bogojavljensku noć” opet se sastaju prijatelji, oni koji se razumiju, slušaju, pjevaju, plaču i smiju se, jer su dio iste, glazbene i ljudske priče koja zna ogrijati u hladna vremena kao što su ova.
Ne spominjem ruskoga pjesnika bez razloga. Duša slavenska. U nju svašta može stati. Kao i u čašu. Kao i u pjesmu. Nisu ove “naše” ravnice ništa manje od onih ruskih, nisu boli i radosti drukčije. Samo kad postoji pjesnik koji će ih prepoznati da ih mi prepoznamo. Đorđe Balašević i njegovi prijatelji (glazbenici i publika) ponovno su napunili SPENS, ali ne samo ljudima, već i emocijama, odlično prenesenima, kao i uvijek. Stare staze, a opet novi i promijenjeni osjećaj (jer naravno bolji smo, pametniji, stariji, osjetljiviji i osjećajniji…) kojim nas je Đole p(r)oveo izmamile su, rekao bih, i više suza nego prošli put na ovom njegovom “gostovanju kod kuće”. Komprimirana i kompaktnija je potka tuge koja se provlačila (pogotovo u prvom dijelu koncerta), a sve je počelo s “naslovnom” i “Ne volim januar”. Možda je i zima postala malo drukčija; ne smijemo zanemariti i kontekst socijalno-društveni, ali presudno je to, opet ponavljam, da pjesnik prepoznaje mijene i u sebi i u ljudima kojima se obraća (ne moraju oni biti konkretni, ali mogu) i da mijenja svoj izričaj u skladu s tim. To je ono što čini ovu glazbu i stihove iskrenima i to je ono zašto sve to tako dugo traje. I zašto nas uvijek “pogađa”.
Bilo da je riječ o ritmičnijim ili elegičnijim stvarima, količina emocija najčešće je tolika da dodaje na težini duši, puno više od onoga famoznoga 21 grama. A i tuga i sreća, to odavno znamo, ljepša je i lakša kad se otpjeva. I one pjesme koje su milijun puta otpjevane i odbolovane (poput “Klinaca“), ali i rjeđe izvođene (“Unikatna” npr.) donose nam priče o ljubavi, univerzalnoj i posebnoj, nečijoj i onoj u kojoj se svatko može prepoznati, priče o osjećaju koji nosimo čitav život i koji nas čini ljudskim, misaonim bićima. Reći ćete, pa to nije neki kunst. Rekao bih da je to baš umjetnost. Ostati slobodan, krhak i jak, ne samo oportunist i “preživač” (onaj koji preživljava i preživa), već netko koji ima vremena stati i ispuniti ovo vrijeme praznine onim što ostaje. A što nam to ostaje? Podsjeća i Đole, reći ću i ja: “Ostaje nam to što se volimo…”. Taj me “Cirkus” nekako prati od djetinjstva i ne samo za to što je bio prvi njegov dugosvirajući album koji sam kupio. No, sve češće to vidim i čujem (jer srcem se gleda i sluša) i razumijevam “što je pjesnik mislio reći” tada kad mi se obraćao kao djetetu.
Odlazi cirkus. Često je izvodi na kraju konca i taj osjećaj kraja sve je prisutniji kako starimo. Sve ga više dubinski ćutimo. Profesor Dujin i majstori artisti na žici… Nemojmo zaboraviti ni, doduše pitome, zvijeri (Pera na bubnjevima), ali i ostale – Kizu, Gabija; Ruse i Subotičane. Tamburaše koji ti svakom pjesmom “život krate, ali i produžuju”. A tek “Mati”. Zima biva sve hladnija. Već je i u Bezdanu govorio o tome kakav je osjećaj ne-čekanja kad se s puta vraćaš, ali ovo je tuga na kvadrat. Kvadratura tuge. Beskonačne. I Bubu Erdeljan je svirao, doduše samo jednu strofu. I Namćora. I spominjao ljude i neljude. Sve po zakonu (onom unutarnjem ljudskom).
Da, svirao je i Bagrenje. I čardaše. Kad violina leti, a za njom tamburaška banda. I kad sin jedinac proleti promenadom, a za njime lete pogledi… Sad je Promenada nešto sasvim drugo. Vremena su se promijenila. I mi s njima, ali temeljni feeling ostaje. Da nas čuva. Kao što kaže u (novoj) “Čuvaj mi, Bože, Novi Sad”, jer kao što mi čuvamo njega (doslovno i metaforički; može se to odnositi i na vaše voljene i rodne gradove) i on će nas (vas) čuvati. Fragilan je svijet koji gradimo u nama i na staklenim je nogama. I, često i pjesnici vele, kule su to od pijeska. A opet toliko je stvaran i ponekad (naravno) bolji od onoga u kojem živimo. Čuvajmo svoje snove i svoje svjetove, a na umjetnicima je da nas oni s vremena na vrijeme podsjete na ljepotu koju i na ovaj način nosimo u sebi. D-mol-irao nas je i “D-mol”. “Ne, nije tuga. Šta je tuga za d-mol.” I tako bih mogao do sutra. Treba, naravno, znati da je sutra (kao) novi dan. Ovakvi bi nas koncerti trebali ispuniti i dati nam snage bar za neko vrijeme. Vrijeme, kao što znamo, nije baš neko i to nije samo meteorološka opaska, ali mi moramo biti bolji. Za one male “bogove” u sebi kojim se potajno ili nekad i glasnije molimo.
Molim vas, dragi ljudi, da, ako vas put nanese (ili namjerno) odete na Đoletov koncert. Pogotovo u Novi Sad. To je poseban glazbenoosjećajni doživljaj. Ovaj dugotrajajući storyteller priča prekrasnu priču života svog. A često i naših života. Priču o onome što će iza nas ostati. Priču o ljubavi.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)