IZVJEŠĆE/FOTO: Partibrejkers u Rock baru King u Đakovu – party (soul & heart breakers)
Subotnja noć. Još malo sam napisao “…u selu lavež…” No, kasne ćukove i ćukce (pa i ljude) razbudili bi zvuci muzike. “Kakva se to ‘stara škola’ čuje?”. Odgovorili bi – “…srce kuca to je…”. No krenimo redom.
Od noći. Ili Noći. Jer ona je prva stajala na isprintanom papiru (set listi) koje se bend u ovoj relativno toploj, ali apsolutno vrućoj slavonskoj noći nije baš držao “kao pijan plota”. A opijati se možemo, rekao je veliki francuski pjesnik i ne samo vinom. Već i muzikom. Glazbom. Onom koja je i ovaj put opravdala svoje izvođenje i koja traje, evo već, godinama, ne gubeći na snazi, stihovnoj, muzičkoj, dakle, kvalitativnoj. Za one koji su Partibrejkerse gledali ranije ili ih kojim čudom, ili nesrećom, nisu imali prigodu vidjeti i čuti uživo, bila je to još jedna potvrda renomea pjesama i benda koji nas je od kraja osamdesetih i na albumima i singlovima, a pogotovo uživo, oborio s nogu svojom iskrenošću i jednostavnošću izraza i bazičnim poimanjem onoga što definiramo rockom.
Godinama su nam se za srca i duše (i za mozak, što je i važnije) lijepile hemingvejevskocanetove ogoljene sličice iz života često upozoravajući na ono “bolje” sutra koje je, eto, nažalost došlo. Uvijek beskompromisni u ljudskim i glazbenim stavovima koji su isporučeni na jasan način stekli su mnoge poklonike u regiji, a sudeći po izvrsnom nastupu u Kingu i potvrdili razloge da ih opet čujemo i uživamo. Da nas “razbiju” kao što su mnogo puta do sad. Iako Cane i drugovi “tvrde” da se “najbolje putuje kad se putuje sam”, svejedno interakcija publike, ali i ona unutar benda, čini ono što je dodana vrijednost, podsjećajući nas da pjesnikove osamljenosti i introspekcije (ili poimanja svijeta oko njega) trebaju naći na prijem istomišljenika u ljudskom i osluškujućem smislu.
Od prvoga takta, riffa, krenulo je “ljuljanje i valjanje”, riffljanje koje nas je pokrenulo intelektualno i fizički (pjevački i plesački), a na listi, odnosno repertoaru, našlo se mjesta i vremena za mnoge “poznate” stvari , ali i naslovna sa “Sirotinjskoga carstva”, bučno i s odobravanjem pozdravljena, pokazujući glazbenicima da je “domaći rad” dobro naučen i prihvaćen. Taj dio nastupa, iako su mu prethodile i “Zemljotres” i “Lobotomija”, a koje su otprašili u visokom ritmu i “brzini”, pojačan je izvedbama “Puta za jug” extended verzijom “1000 godina” i već spomenutom naslovnicom Carstva, ubacujući se (i nas) u “neekonomičan” i “formula 1” mod kojim će nas vratolomno lomiti do samoga kraja. Naravno da su njihovi live nastupi žestoki i da od njih puno očekujemo, i energetski i svirački (uigranost), ali ono što im daje Anton – to je nešto što ga i kao pojedinca i kao člana sastava ističe, a njima daje sviračku i umjetničku dimenziju više. U mnogim ranijim izborima za “gitarista godine” znalo se dogoditi da ga struka (i znalci) izaberu, ali prava povrda o stilu i sviranju “sa stilom” dobiva se na gažama u ovakvim mjestima kao što je nastup pred publikom “bez barikada”. Tehnički i taktički savršen, ide uz bok, ponovit ću, onih koji svojom jednostavnošću i “pomakom u fazi” – čine razliku. Pojedini ritam, ali i solo dijelovi nisu antologija, već antonogija. Kapa dolje svima, ali ako moram nekoga istaknuti onda je to on. Anton-ton.
“Hipnotisana gomila” ili “Kreni prema meni” izvođene su na tisuće puta, ali nisu se pohabale (izlizale) i zadržale su svježinu. Evergrey ili evergreen, kako hoćete. Za kraj predbisovskoga dijela ostavljena je “Molitva”, s razlogom. Tma i tmuša neprebolna, rekao bi jedan drugi pjesnik o onome što pjeva ovaj pjesnik grada koji čuva u svome srcu i stihovima. Tekst bi trebao na kratko prekinuti (da uzmem zraka, ili da uzdahnem), jer nastavak (bis, dodatak, encore) počinju s predivnom “Mesečevom kćeri”, a za mnoge u publici to je bio najintimniji i najemotivniji dio nastupa; tempom nešto lakša, ali s lakoćom “koja ubija”. Čekale su nas još neke, pa i “Sjajnija budućnost” (samo kao naslov pjesme; volio bih da sam doslovan). Nisu svirali “Uličnoga hodača”. Nisu nestali, ali su morali prestati s ovom izvrsnom rock večeri.
Za one Slavonce koji nisu stigli ili mogli (ovaj koncert bio je rasprodan), popravni je u Starcima na ljeto. Ako nas već netko mora (s)lomiti, neka to budu Brejkersi. Partibrejkersi.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
