Edi East Trance Blues: “Blues je čudna muzika, ili ga ne voliš ili si njegov zarobljenik”
4. veljače 2019.
Nikola Knežević (2848 Članci)
Podijeli

Edi East Trance Blues: “Blues je čudna muzika, ili ga ne voliš ili si njegov zarobljenik”

Kad se spoje Istra i blues, onda govorimo o istarskom bilom bluesu, a kada spomenemo Istru onda je nezaobilazno ime Edija Maružina, frontmena nekadašnjih Gustafa, sada pokretaču projekta Edi East Trance Blues.

Bez medijske pompe i bez najave Edi East Trance Blues pred kraj prošle godine objavili su “Sumpor”, bluesersku hill country blues mašinu koja je vjerojatno i jedan od najboljih glazbenih uradaka 2018. godine. Samo je stigao kasno da ga se primijeti i bez dovoljno pozornosti da se o njemu može pričati. No, nikad nije kasno za dobru glazbu, stoga smo nakon recenziranja i zasjeli za isti stol s glavnim protagonistom Edijem Maružinom i njegovim dugogodišnjim prijateljem i glazbenim suborcem, Čedomirom Mošnjom Čedom i odlučili saznati što se krije iza njihovog sjajnog bluesa. Jesu li u pitanju tartufi ili nešto drugo? Prije nego što pročitate intervju poslušajte njihov “Puž blues”:

Zašto blues i zašto istarski bili blues, kako ste ga nazvali?

EDI: Prvo, blues volim oduvijek, a drugo, htio sam napraviti jednu distinkciju kako mi ne bi ljudi slušajući moj blues rekli kako je to obični crnački blues. Nismo crnci, bijeli smo, odnosno bili. Istrijanski bili blues je samo naznaka kako ne bi trebali očekivati da glumim crnca.

Ja sam to nazvao hrvatski južnjački blues, prije svega jer osjetim prizvuk southern rocka, ali u blues stilu. Poput Lynyrd Skynyrda i sličnih bendova.

EDI: Svakako, to je osnova koja me nagnala da radim muziku. Nije delta blues, nego North Mississippi hill country blues koji je možda i preteča boogieja. Kako je sišao dolje postao je upravo južnjački blues i to mi je kompliment, odnosno čak pokazatelj da je netko nešto razumio što ga je tako nazvao. Na određeni način mi i jesmo južnjaci, iako postoje neki koji su južnije od nas, ali smo u osnovi južnjaci.

Koliko je teško svirati blues koji je dosta zahtjevan u smislu ritma, ali i emocije jer on širi posebne emocije?

ČEDO: Nije posebno zahtjevan. Mislim, svaka glazba je zahtjevna, ali mi tu i neinzistiramo na nekoj virtuoznosti i kako bi pokazali neko sviračko umijeće, nego više da damo dušu i ispričamo priču koju osjećamo, on kroz tekstove, a mi svi skupa kroz glazbu.

To sam posebno primijetio na albumu gdje nije bilo virtuoznosti sa solo dionicama svakog od članova, nego upravo suprotno – niste komplicirali.

ČEDO: Ima više vrsta bluesa, od agresivnog blues explosiona do tihog, mirnog i kontemplativnog, te se svako može prepoznati u određenim dijelovima. No, nismo inzistirali na tome, velikim solo dionicama gitarista, što ne znači da su naši gitaristi manje vrijedni, ali nije se išlo prema instrumentalnoj egzibiciji.

Gitare su tu jako bitne.
EDO: Uvijek se zezamo, a obzirom da je naš basist ustvari gitarist, kako on nije basist nego bas gitarist. Mi imamo tri gitare, jedna zna biti cygar box gitara, a jedino nas harmonika malo spašava od žičanog zvuka. No, baza svega je gitara.

Istrijani su uvijek posebni u glazbi, jer svakome žanru dodaju svoj pečat, pa ste tako i vi, nekad kroz Gustafe, sada kroz ovaj projekt dali osobni pečat. Što je to posebno u Istri, jesu tartufi krivi?

EDO: (smijeh) Gledajte, nešto će biti da postoji u samoj zemlji, ali dobro poznajem istarsku narodnu glazbu ili kako mi kažemo istarsku narodnu kantu. Međutim, nije da ju preferiram i stalno ističem namjerno, ali ljudi kažu da se osjeti njezin utjecaj u pjesmama. Pa onda shvatim da je to nešto u tebi, nešto iskonski što ne moraš pokazivati da bi izašlo van. To je vjerojatno slučaj i ovdje, kao nekad u Gustafima.
ČEDO: Svakako je iskren i ne kopira nekog drugog. Izađe odakle je i smješten. Na Ciganu se vidi da je Rom, na Međimurcu se vidi…
EDO: Isto da je Cigan (smijeh). 

Sve je nekako bilo iznenada. Odjednom čujemo za Edi East Trance Blues i album, bez najave i singlova.

EDI: Da, jer mi je u jednom trenutku samo došlo, otkad sam otišao u penziju, odnosno to je trenutak kad sam shvatio da nemam više volje i vremena bavit se stvarima koji mi ne pričinjavaju zadovoljstvo. Neku egzistenciju sam si osigurao i ne moram više paziti na grubu komercijalnost svega toga. To mi je bio okidač da smjesta sjednem i napravim nešto. Album je kreativno u smislu glazbe i tekstova bio gotov za dva do tri mjeseca. Mi smo poslije pimplali po njemu i snimali još godinu i pol. Ali je sve dosta naglo izašlo van, a tu je dosta utjecao i jedan moj susret, upoznavanje i prijateljstvo s posljednjim starim živućim blueserom Otisom Taylorom s kojim sam podijelio neko vrijeme. Ima sad već tri godine da smo bili zajedno, nije da sam odmah nakon toga sjeo, ali sve se skupilo i trenutak je došao sam od sebe.

Rekli ste da su pjesme snimljene onako kako su i nastajale, odnosno u vašem prostoru za vježbanje što se osjeti i u snimkama.

EDI: Obzirom da se radi o low budget projektu, odlučili smo pokušati učiniti snimiti na ovaj način, što je relativno presedan jer ne znam koliko je ljudi na svijetu to radilo. Zna se pravilo, na jednom mjestu snimaš, na drugom kraju je masteriranje, miks mora biti tamo gdje nije snimano, a snima se tamo gdje se ne vježba. A mi smo u ovom slučaju napravili eksperiment da sve učinimo u jednoj te istoj prostoriji. Pjesme su tamo nastale, uvježbane, snimane, miksane i masterirane. U početku smo mislili master slati negdje drugdje, ali ipak smo odustali od toga. Otud i poluzezancija da smo pokušali uloviti duha pjesme na onom mjestu gdje je pjesma nastala.

RECENZIJA: Edi East Trance Blues – “Blues” – sirovi hrvatski južnjački blues!

Spomenuli ste da oduvijek slušate blues, koja su imena najviše utjecala na vas?

EDI: Upoznao sam se prije s delta bluesom nego s ovim North Mississippi hill country bluesom, tako da na početku znam da su više bili bijelci u pitanju, poput Allman Brothersa. Kasnije sam se počeo paliti na Muddyja Watersa ili Johna Leeja Hookera. Mali preokret se dogodio kad sam upoznao R. L. Burnsidea koji je jedan od glavnih predstavnika takve vrste bluesa pa sam se malo dublje upustio u sve to. Tu je dosta utjecalo na mene ime Fred McDowell, zatim Junior Kimbrough, Othar Turner, Belton Sutherland, T-Model Ford, sve su to imena koja su stvorila neku vrstu opsesije u meni, upravo tom vrstom ruralnog bluesa, gorštačkog, seljačkog bluesa. Nije to neki New Orleans ili Chicago, neki lijepi blues tipa “tum, tu dum, tu dum”. Više ima ekspresive unutra.

I kad ćemo live slušati Edi East Trance, kad ćemo ovo remek djelo čuti na pozornici?

EDI: Pa to se već sluša, imamo već desetak koncerata iza sebe i spremamo se za tri svirke u veljači i ožujku, a pripremamo i live promociju u Zagrebu. Upravo dogovaramo termin i mjesto gdje će se sve dogoditi. Moja želja je bila da se taj album pronađe na vinilu, Croatia Recordsa nam je to omogućila, ali smo se odlučili da vinil ne bude kopija CD-a, nego istih 10 pjesama u live verziji. Hoće li snimke biti s jednog ili više koncerata, ne znamo još. Uglavnom, to će biti “Sumpor Live”.

Vi ste živi dokaz da nikada nije kasno za sviranje bluesa i postati blueser.

EDI: Blues je čudna muzika, njega ili voliš ili ne voliš. Nisam još naišao na onog tko je rekao da ga voli malo, tako se ili folira ili ne razumije stvari. Blues ili ne voliš ili si njegov zarobljenik. Da, mnogi se čude što sam napustio jednu vrstu sigurnosti u 63. godini te išao eksperimentirati s nečim što nisam radio. Doduše, meni to nije bilo strano, štoviše prije sam imao kočnicu dok sam se bavio egzistencijom. Nisam siguran da neću kroz neko vrijeme nešto drugo raditi. Najgore mi je od svega življenje u glazbenoj močvari, mlaćenju jednog te istog kroz sve vrijeme. Teško mi pada, barem moram na koncertima ubaciti nešto drugo.

Tko je sve u bendu, kako ste našli ekipu za sviranje?

EDI: Cijela povijest ovog projekta je bila da prvo sve snimim sâm i omogućim na besplatni download online. Pa tko posluša – posluša. No, par ljudi je čulo materijal i rekli su da ne budem lud, nego da objavim to negdje na nekom fizičkom izdanju. Onda sam pokupio bubnjara s kojim radim 38 godina i u životu nisam svirao s niti jednim drugim bubnjarom, a to je Čedomir Mošnja Čedo. Onda je tu došao basist i usnoharmonikaš iz Labina Predrag Ljuna, potom sam pokupio starog basistu s kojim sam svirao prije 15-ak godina, no on je odmah dao do znanja kako će samo sudjelovati u sviranju. To je Davor Milovan, a njegova zamjena je Danijel Paulović. Pomalo se formirao bend iz mojeg prvotno solo projekta. Toliko su ljudi zagrizli za tu stvar da smo postali bend. Priključuje nam se po potrebi i drugi gitarist Ang Maružin u zamjenu za Predraga koji je dosta zauzet i svira po cijelom svijetu. Na ploči moramo istaknuti zaslugu Bernarde Ravnić koja je otpjevala back vokale, kao i Marka Kalčića koji je miksao, te jednu od najbitnijih osoba, a to je producent Edi Cukerić koji je producirao sve albume Gustafa i poznaje jako dobro mene i moje stvaralaštvo.

Nedostaje li hrvatskoj glazbi bluesa? U zadnje vrijeme se spominje Bebé Na Volé kao primjer nove generacije bluesera koji su za svjetske pozornice. Tu je i Tomislav Goluban, ali osim toga slabo se spominje.

EDI: Uvijek spominjem starog mačka Marka Brecelja koji je živio u svoje vrijeme i koji je za mene pravi istinski blueser. Spomenuo bih i Jeremiah’s s kojima smo nešto svirali, no malo me u cijeloj priči živcira pjevanje na engleskom. Ako ikad idem svirati blues, dobro mogu pjevati obrade standarda u originalu, rekao sam sâm sebi da ću pjevati svoje tekstove. Moji tekstovi će biti moji tekstovi, ne neki smišljeni. No, ne bih htio nikoga povrijediti, ima dosta imena koji se bave bluesom, no to je sve recikliranje ameirčkog bluesa, pokušaj imitiranja. Više volim klasičan cover bend, nego onaj koji filozofira i radi nekakav svoj blues na engleskom. Svako radi kako misli da je najbolje, ne mogu njih osuđivati, ali meni se to ne sviđa.
ČEDO: Ima bluesa koliko ga ljudi hoće svirati, većinom su cover bendovi. No, Tomislav Goluban je super, frendovi smo također. Da ga može biti više, naravno da može. No, ljudi sviraju ono što se traži, tako da je jasno kako se blues ne traži, nego neki cajkaški ritmovi. Ljudi idu tamo gdje ima para, kratko rečeno.

Ali ono što ste rekli, blues treba biti način života ili ga ne treba uopće raditi.

ČEDO: Ne možeš sit raditi blues.
EDI: Blues bi trebao biti odraz tvog života, stanje mozga i duše. Ako se pretvaraš u neku otrcanu šablonu, dvanaesticu ili nešto, to je neki obični blues. Ponavljam još jednom, da postoji neki veći interes za blues u ovim krajevima vjerojatno bi bilo više bluesera.

A i treba znati živjeti u zemlji sevdaha i bluesa.
EDI: Svakako (smijeh).

Hvala na razgovoru.
EDI: Hvala tebi na pažnji i što sam rekao prije na istomišljeništvu. Drago mi je što postoje takvi ljudi jer imamo onda malo više prilike da zaživimo sa svim time.

ČEDO: Hvala ti.

Foto: Ang Maružin