Prilagodite postavke pristanka

Koristimo kolačiće kako bismo vam pomogli da se učinkovito krećete i izvodite određene funkcije. U nastavku ćete pronaći detaljne informacije o svim kolačićima u svakoj kategoriji pristanka.

Kolačići koji su kategorizirani kao "Neophodni" pohranjuju se u vašem pregledniku jer su neophodni za omogućavanje osnovnih funkcionalnosti stranice.... 

Uvijek aktivan

Necessary cookies are required to enable the basic features of this site, such as providing secure log-in or adjusting your consent preferences. These cookies do not store any personally identifiable data.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Functional cookies help perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collecting feedback, and other third-party features.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics such as the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Performance cookies are used to understand and analyse the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.

Nema kolačića za prikaz.

Uvijek aktivan

Advertisement cookies are used to provide visitors with customised advertisements based on the pages you visited previously and to analyse the effectiveness of the ad campaigns.

Nema kolačića za prikaz.

Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: Yorgos Lanthimos: “Miljenica” – kraljice!

Yorgos Lanthimos kostimiranom je dramom koja govori o vremenu prije dvjestotinjak godina, a koju imamo prilike pogledati u Cinestar kinima, privukao pozornost publike i kritike, napravivši svoje najzrelije i, usudio bih se reći, najbolje djelo.

Talentirani Atenjanin, nakon godina „uvježbavanja“ i „dokazivanja“, servirao nam je Jastoga (“The Lobster”), a zatim i još razuzdaniju „divljač“ (“The Killing Of A Sacred Deer”), uvukavši nas u svoj svijet koji se, htio on to priznati ili ne, naslanja na najbolju tradiciju klasične grčke drame, ali pročitane na način čovjeka dvadeset i prvoga stoljeća. Često se iz prašnjavih knjiga izvlači definicija komedije kao najtežega žanra (od starih Grka i Latina naovamo), no nije se zahvalno hrvati niti s tragedijom (ili dramom) ako nisi spisateljski (scenaristički) i vizualno obogaćen, a ne obogaljen talentom. “Lutanja” (ili ekstravagancije, vježbe, probe) dopuštena su ako vode umjetničkom napretku, a mislim da je on vidljiv u odnosu na ranije, barem široj publici poznatije radove. Naturalistički postupci ili „šetnje“ kamere (evo još jedne animalno-kinematografske asocijacije; “riblje oko”) trebale bi biti u funkciji pričanja priče, a ne samima sebi svrha. Mjera koju je redatelj postigao u ovom posljednjem radu veseli; izbalansirani su “sastojci” koji film čine filmom, a sudeći po reakciji publike približili su Grka većem krugu filmoljubaca. Do sada, mora se priznati, trebalo je ipak imati (filmski) “želudac” za ono što nam je nudio na meniju.

U najnovijem radu Lanthimos se bavi britanskim visokim društvom osamnaestoga stoljeća i u prvom redu složenim odnosima triju žena od kojih je jedna (i nominalno) kraljica. Sve tri su, naime, u glumačkom smislu zaslužile ovu titulu, no, da se poigramo nazivljem, Olivia Colman je – King of queens. Njena izvedba je uistinu kraljevska. Bilo da je riječ o žensko-ženskim odnosima, o ponorima koje upoznaju i kraljice i prosjakinje (gubitak djece), o ljubavi, seksu, vođenju državničkih poslova ili bulimičnim epizodama, ova umjetnica ne dopušta niti jednoga trenutka da njen lik prijeđe u karikaturu ili kreaturu. Naprotiv, odigran je, bez obzira na (pod)smijeh na licu gledatelja, s dramatskom jačinom koje se ne bi postidjele niti klasične (književne ili filmske) junakinje poput Medeje ili bilo koja od kraljica (npr. Kristina). Njen izgled i ponašanje uvjetovano „zlom“ njene krvi (tj. nasljeđa), ali i događaja iz djetinjstva (mladosti) „kuha“ unutar i povremeno, poput vulkana, izbija na površinu ne čineći je pri tome samo površnom, već složenom osobom i gotovo, zapravo, ljudskim bićem. Naizgled povodljiva, pokazat će se najjačom figurom u partiji šaha koju stalno igra unutar svoga državničkoga i privatnog života i od kvazipješakinje (da se poslužimo još jednom šahovskim terminom) izaći na kraju kao pobjednica. No, kakva je to pobjeda? Otkrijte sami ako već niste pogledali film.

Odlično joj u prvom redu (i dijelu) sekundira Rachel Weisz, dvorska dama koja vuče sve (ili većinu) konce u finom tkanju, ili bolje rečeno mreži, kojom obavija Queen Anne. U njihov svijet (i odnos; i “ljubavnički”) upetljat će se Abigail koju je utjelovila Emma Stone. Glumačka međuigra ove tri žene unatrag nekoliko godina nešto je najbolje što je ova časna profesija donijela u američkom filmu, a odlično napisani prizori (scenarij potpisuju Deborah Davis i Tony McNamara) omogućili su vatromet vještine u kojemu je lako uživati.

Glazba koja odlično prati ove dramatične događaje je izvrsna – od Vivaldija do Bernsteina i Purcella. Da, i Eltona Johna. Sjetimo li se još jednom Lanthimosovog prošloga filma, ipak ćemo zaključiti da su korištenje glazbe i glumačke izvedbe forte njegovih radova, a nadam se i da će vas gledanje “Miljenice” potaknuti na još jedan povratak i “Jastogu”. Podsjetimo i na činjenicu da je Colman već glumila kraljicu (Elisabeth II u miniseriji, ali i još jednu klasičnu junakinju francuske i svjetske književnosti (Madame Thenardier u “Jadnicima”; također za TV) koju bi trebalo vidjeti ove, 2019. Emma Stone mi je bila draga i u La La Landu (nominirana je i ovdje), a Rachel Weisz pamtim po mnogo čemu odličnom, no istaknuo bih Sorenntinov film “Youth” ili, pak, “Constant Gardener” u kojoj joj je partner bio jedan od najboljih glumaca današnjice Ralph Fiennes. Za ulogu u tom filmu dobila je Oscara ,a s obzirom da je nominirana i sada…

Nadam se da će “Miljenica” postati miljenicom i članova Akademije.