Međimurje kao i bilo koji drugi hrvatski kraj, Dalmacija, Zagorje ili moja rodna Slavonija, svoje glazbeno bogatstvo čuva u posebnoj i jedinstvenoj škrinji, duboko zakopanoj, a koja svako malo, baš kao plima i oseka, izroni i zaroni kao podsjetnik na ono što sadržava.
Otvaranje albuma, “Dej mi Bože” uz kontrabas, baš kao da škrinja polako škripi sa svojim vratašcima, potajno širi svoj glazbeni miris i osvaja. A zvuci zvečki i ostalih glazbenih pomagala i instrumenata podsjećaju me na vremena kad je baka sjedila u samom uglu prostorije i na mlinčiću mljela kavu ili strugala zrna kukuruza s ajdamaka. I takav je cijeli album, atmosferski na maksimumu, glazbeno dirka, većinom uz razne zvukove koje proizvodi genijalni Marko First na violini, vibrafon Silvija Bočića i Mire Manojlovića ili Rundekovo umijeće za sviranje više instrumenata ili emotivna mandolina Nataše Radušić. A Andrejin glas nježan baš kao vratašca te škrinje koja se s oprezom otvaraju. Jer onaj koji ju želi odškrinuti može ju i pokidati ili s druge strane s dostojanstvom otvoriti i proširiti njezin glazbeni miris.
No, da ne budem previše sentimentalan i emotivan, cijela ova ekipa glazbenika, koju čine i određeni članovi Cinkuša, zasvirala je u nastavku “Zviru vodu” gdje se fenomenalno ističu tenor saksofon Ane Kovačić, truba Igora Pavlice, vibrafon Mire Manojlovića, ali i opaki bass line. Slijedi malo zavođenja uz šestominutne “Sedi si kraj mene” i “Vulica”. Osim zavođenja često čujemo i melankoliju, tmurnije tonove i ritmove, poput onoga u “Saka kita vehne, ka korenca nema” i “Mura, Mura”. Sve me to malo podsjeća i na Mimika Orchestra koji miješa jazz sa staroslavenskom tradicijom. Tako se i ovdje kombiniraju tradicija i tmurni zvukovi, koji ponekad aludiraju i na glazbu za sprovode, kao primjerice verzija “Dolinom se šetala”, ili možda glazbu tipičnu za fajrunte u nekim crnačkim getima u Americi.
I tu se donekle osjeti umjetničko voditeljstvo Darka Rundeka, koji je već imao ovakve slične izlete, poput interpretiranja Krležinih “Balada Petrice Kerempuha”. I sa sobom je poveo vrhunske glazbenike te zajedno s cijelom ekipom i uz iskustvo svakog pojedinca ispunio san Andreje Kurelec Košavić, snimivši ovaj album tijekom dvodnevnog boravka u studiju. Doista nevjerojatno, pogotovo kad poslušate cijeli materijal i u čudu se pitate – kako je to moguće. Jednostavno! To je glazba, to je ćeif, što bi rekli naši susjedi.
Osim spomenutih, sjajno su obradili i “Oj, sončece, sončece” i “Rojžica sem bila”, a svaka je zanimljiva i jedina pjesma u kojoj je lead vokal onaj Darka Rundeka, “Nega sonca nit meseca”, koju su izvodili i Cinkuši i primjerice Teta Liza i Lado kojoj je među ostalim posvećen ovaj album, kao i Željku Košaviću – Britvi.
Nema se tu što previše reći ili za dodati, teško je ovu glazbu dočarati riječima, ona se mora poslušati i što je važnije – čuti. Stopiti se s melodijom, izvanrednim vokalima, još izvanrednijim glazbenicima, preseliti misli u Međimurje i iskusiti svaki njezin list, svaku njezinu kap, Muru i Dravu, te pokušati neoštetiti tu nježnu škrinjicu. Jer blago je tu da se čuva, a dok je Andreje, Rundeka & Ekipe Ftičeki, blago će se i sačuvati. Hvala vam! Tko bi rekao da ćemo već u veljači imati album za najvišu ocjenu.
Inače, ovaj album ćemo uskoro moći čuti i uživo, 23. ožujka u Kinoteci. Svakako navratite!
Foto: Anastazija Vržina