IZVJEŠĆE: Cloud Nothings u Tvornici kulture – distancirana dinamičnost!
17. veljače 2019.
Music Box (9893 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Cloud Nothings u Tvornici kulture – distancirana dinamičnost!

Cloud Nothings su prošle srijede u pregrađenom velikom pogonu Tvornice održali premijerni zagrebački koncert pred nekoliko stotina okupljenih.

Premda je frontmen Dylan Baldi (možda bolje rečeno sideman, jer je stajao u kutu pozornice skriven baseballskom kapom nabijenom preko očiju) bio čujno prehlađen, bend je bez velike filozofije prošpartao kroz novi album “Last Building Burning” i repertoar dopunio s nekoliko starijih pjesama.

Ako je Baldi svojim nezainteresiranim pristupom odavao dojam klasičnog indie rock slackera, koji vjerojatno ni da je zdrav ne bi bio posebno živahniji na pozornici, onda je bubnjar Jayson Gerycz energičnim, često vrlo zanimljivim bubnjanjem predstavljao dušu benda. Cloud Nothings sviraju prividno jednostavnu mješavinu pop punka, post punka i psihodeličnog rocka često nošenu kontrastom između zaraznijih, popičnijih pjesama koje karakteriziraju Baldijevi pamtljivi refreni (“In Shame”, “Stay Useless”, “I’m Not Part Of Me”) i izduženih psihodeličnih jamova (“Dissolution”, “Wasted Days”). Premda nije u pitanju ništa pretjerano iznenađujuće, u svakom od ovih formata bend je dovoljno samosvojan da bi s lakoćom zadržao pažnju tijekom cijelog koncerta. Zahvaljujući dobro složenom zvuku čuli su se tako i suptilni detalji kao što su razlike između Geryczovih udaraca u doboš i okvir doboša, što nije baš vrlina koja krasi bubnjare izvan svijeta jazza. Upravo su takvi zanimljivo postavljeni detalji, u koje upada i neprekidna i vrlo jasna razmjena gitarskih dionica između Baldija i novog gitarista Chrisa Browna, ono što odvaja Cloud Nothings od prosječnog indie benda.

Tragove njihove inspiracije nije teško identificirati, ali su pjesme uvijek, pa i u živoj izvedbi, postavljene tako da su pamtljive, dinamične i aranžmanski dovoljno nepredvidljive da ne upadnu u more melankoličnog pop punka kakav je popularan posljednjih pet-šest godina. Ostaje poželjeti da će se sljedeći put pojaviti s potpuno zdravim frotmenom i pred nešto brojnijom publikom jer ovaj bend to definitivno zaslužuje.

Piše: Karlo Rafaneli

Foto: Daniel Topete