Jedanaest godina je prošlo od prvog ukazivanja Evana Dandoa i njegovih The Lemonheadsa u Zagrebu na Rokaj festivalu na Jarunu, i iako su čak i onda bili relativno “out of focus“ sadašnji njihov dolazak ima svoje opravdanje jer bend je još diskografski aktivan, a upravo nedavno su objaili novi album “Varshons 2” što je bio i povod novoj turneji u kojoj su zašli i u naše krajeve.
Ovaj američki alternativni indie bend iz Bostona djeluje od kraja osamdesetih godina, a svoje zlatno doba imali su u prvoj polovini i sredinom devedesetih kada su objavili i svoje najbolje i diskografski najuspješnije albume. Od samog početka rada spiritus movens bio je i ostao Evan Dando koji je danas i jedini originalni član dok mu je kao support prokrstarilo mnoštvo drugih glazbenika. Već i u samoj najavi nastupa Lemonheadsa vidjeli smo otprilike što nas očekuje. Vrto rijetko sviraju dva ista ili slična koncerta uzastopno pa svaku večer iz svoje uvježbane sviračke arhive od šezdesetak pjesama izvlače ono što im u trenutku odgovara.
Karl Larsson
The Lemonheads su kroz cijelo svoje diskografsko djelovanje uz vlastiti materijal uredno na svoje ploče stavljali i covere ili bolje rečeno posvete pjesmama koje vole, ali uvijek je to bilo na neki svoj vlastiti način, pa su tako možda postali i najpoznatiji i najviše se čulo za njih po obradi velikog hita Simona & Garfunkela “Mrs. Robinson“ (iz filma “Diplomac”), što je u svakom slučaju nepravedno (koliko god obrada bila odlična) jer Lemonheads imaju mnoštvo odličnih vlastitih stvari koje su trebale postati puno veći hitovi nego što su na kraju bili.
Sinoćnji nastup u Tvornici kulture otvorio im je prijatelj koji često s njima nastupa, šveđanin Karl Larsson koji je inače iz benda Last Days Of April i koji je u svom polusatnom gigu sam s akustičnom gitarom predstavio svoj rad i rad svog sastava. Dobar glas, lijepe pjesme ali nešto što smo već dosta puta čuli i vidjeli.
Nešto poduža stanka između njega i glavne zvijezde večeri, ali kad su se pojavili krenuli su žestoko. Evan Dando još uvijek se dobro drži i dobro izgleda jer ipak kroz sve i svašta je prolazio, a uz vrlo malo riječi na koncertu (tek poneko tnx između pjesama) i sa svojim bubnjarom i basistom odradio je jedan vrlo dobar i dugačak nastup. Iz fonda u najavi od šezdesetak pjesama sinoć smo mogli čuti skoro pola (nisam baš brojao), a od tih skoro tridesetak jedan trećina otprilike bile su obrade.
Otvorili su moćno i glasno s Hospital s albuma Car Button Cloth, a nakon toga ponajviše su se držali dva vjerojatno i ponajbolja albuma u karijeri It’s A Shame About A Ray i C’mon Feel The Lemonheads pa smo tako osim naslovnog hita It’ Shame About Ray čuli i Great Big No, Big Gay Heart, It’s About Time, Buddy, Being Around i još poneke stare hitove koje su nas podsjetili na neka bivša vremena, a mene osobno na neke njihove drage ploče koje stoje u vitrini, a gramofona nema već dugo.
Naravno da smo sinoć čuli i hrpu obrada i samo smo mogli nagađati što će nam ovaj puta izvesti, a ono što smo dobili bilo je odlično. Od John Prineove Speed of the Sound of Loneliness (koja je jedina odsvirana s novog “Varshons 2”) preko Frank Mills iz mjuzikla “Kosa” do predivne I Just Can’ Take It Anymore Grama Parsonsa. Da nabrojim samo neke iako smo sinoć mogli čuti još hrpu bisera za koje su nagrađeni zasluženim aplauzom.
Svako u publici je imao neke svoje favorite i mislim da je na kraju svako i dobio nešto od onoga po što je došao. Logično je bilo da je sve vrijeme koncerta fokus bio na Evanu Dandou, a on je svojim ponašanjem pokazao da je potpuno fokusiran na nastup, stanke između pjesama nisu postojale, jedna se naslanjala na drugu, a svoj Gibson SG je samo nakratko zamijenio akustičnom gitarom kada je ostao sam na bini u svom vlastitom setu ali ju je vrlo brzo ponovo uzeo nazad, a nikakvih riječi, najava pjesama čak ni predstavljanja benda nije bilo. Možda je ipak trebalo biti malo rječitiji.
Možda je i najveći trenutak bio kada se bend na kraju vratio i izveo Into Your Arms koja je isto tako svojevremeno bila veliki hit, čak i na top listama, pa je i ovdje pobrala najveći aplauz. Na kraju mogu reći da su oni koji su došli na ono što su znali da će dobiti na kraju sigurno i dobili, a oni koji su došli pogledati nešto što baš i nisu znali, nadam se da su se i oni dobro proveli. Skoro tridesetak stvari, većinom odličnih, uvijek su dobar provod pogotovo ako je u svemu tome dobar dašak nostalgije. Nismo čuli Mrs. Robinson, ali što se mene tiče možda je tako i bolje, Lemonheads imaju puno toga za dati osim te pjesme.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”38727″]