IN MEMORIAM: Vrlo osobni oproštaj od Keitha Flinta, live ikone kultnog benda The Prodigy!
4. ožujka 2019.
Nikola Knežević (2048 Članci)
Podijeli

IN MEMORIAM: Vrlo osobni oproštaj od Keitha Flinta, live ikone kultnog benda The Prodigy!

Počeo je kao plesač The Prodigyja, vokalno se pridružio tek na pjesmi “Firestarter”, odnosno trećem albumu benda (“The Fat of the Land”), a iako se pojavljuje kao koautor na pjesmama koje možete nabrojati na prste dvije ruke, Keith Flint je bio sinonim za live nastupe benda kojima je davao jednu posebnu energiju.

Vijest je brzinom munje obišla sve svjetske medije – Keith Flint pronađen je mrtav u svojem stanu u Essexu, 4. ožujka 2019. godine, a isto tako brzinom munje počeli su se na društvenim mrežama objavljivati spotovi i pjesme u kojima je Flint bio glavni vokal. Iako nema puno takvih pjesama (najviše ih je imao na “The Fat of the Land” i “Invaders Must Die”) i bez obzira na činjenicu što Keith nije sudjelovao u stvaranju pjesama (Liam Howlett je autorska alfa i omega benda), ostat će obožavateljima u trajnom sjećanju zbog svoje pojave, ekscentričnosti i energičnosti, prije svega na live nastupima po kojima je The Prodigy najpoznatiji, čak često svrstavan i na sâm vrh najvećih svjetskih live atrakcija. U njemu je uvijek prirodno ležao smisao za ples, zato je prvotno i počeo kao plesač ovog benda sve do 1996. godine kad je uz svoje plesačke ludorije počeo i pjevati, a sve je krenulo s “Firestarter”, jednom od himni benda. Zanimljivo je kako su The Prodigy tu pjesmu po drugi put uživo izveli u Beogradu 1995. godine, a na istom koncertu su premijerno izveli “Breathe”, još jednu pjesmu s Keithom kao glavnim vokalom.

Na nasljedniku kultnog “The Fat of the Land”, albumu “Always Outnumbered, Never Outgunned” (kojeg su promovirali u Zagrebu 2005. godine u Domu sportova), Keith nije vokalno sudjelovao niti na jednoj pjesmi, dok se sa svojim prepoznatljivim glasom vratio na “Invaders Must Die” 2009. godine. Taj album označio je i povratak na velika vrata The Prodigyja, a zbog loših kritika na prethodnika koji je ipak kasnije također stekao svoj kultni status. No, očito da je u vrijeme stvaranja Liamova ideja u glavi, koja je uvijek ispred vremena, ovoga puta bila daleko ispred publike pa koncepcija nije dolazila do njihovih ušiju. No sve se promijenilo s “Invaders Must Die” koji je stvorio pravi boom na svjetskoj big beat i elektroničkoj sceni, a bio je kao stvoren i za nove vidike The Prodigyja, kao što je pokretanje vlastitog festivala “Warriors Dance Festival” koji traje od 2009. do 2013. godine (dobio ime po pjesmi s albuma “Invaders Must Die”). Jedno od izdanja održano je i u Beogradu i tu počinje moj prvi live susret s ovim glazbenim velikanima, iako su 2007. godine bili na Exit festivalu u Novom Sadu, 2008. godine na INmusic festivalu u Zagrebu, a 2009. godine ponovno na Exitu.

Godina je 2012., mjesto održavanja Kalemegdanski park gdje sam se nalazio otprilike u desetom redu nestrpljivo čekajući da čujem uživo jedan od najdražih bendova. Izlaze kao sumanuti na pozornicu, energija pršti u zraku, a tek je prošlo nekoliko sekundi. Otvaraju koncert s meni najdražom pjesmom albuma “World’s on Fire” i teško je opisati taj trenutak. Stižu prvi udarci u rebra i leđa lude publike, na trenutke gubiš zrak, dižeš glavu gore kako bi uhvatio ponešto svježeg zraka, a glazba kao injekcija ulazi pod tvoju kožu. U trenutku sva bol prestaje, a glazba diže adrenalin nevjerojatnom brzinom. Nakon nekoliko pjesama maknuo sam se iz rulje u stranu kako bih prvi susret s bendom ipak preživio. Bilo je to prvo izbjegavanje moguće ugroze vlastitog zdravlja, a drugo se dogodilo nakon dva dana kada doživljavam prometnu nesreću zbog koje u samo nekoliko dana u glavi imam dosta pomiješana sjećanja i iskustva.

Umor od koncerta me savladao i to je bio jedan od uzročnika prometne nesreće, no nepunih godinu dana kasnije slijedi novi susret s Prodigyjem, na domaćem terenu, Terraneo festivalu u Šibeniku. Ne samo kao gledatelj, nego i kao izvjestitelj i moj prvi bliski susret s bendom iz photo pita. Nekoliko mjeseci prije oporavio sam se od nesreće, a ljubav prema Prodigyju nije prestala. Čekajući ulazak u photo pit ekipa iz Essexa prolazi samo metar od mene i to je bio još jedan neopisiv osjećaj. Oni naočigled normalni ljudi, a ja ushićeni 27-godišnja. Prodigy vjetar me omeo i tek je tada prava nervoza mogla početi. Od svih fotografija načinjenih na festivalu ostale su samo one ispod ovog odjeljka. Ovaj koncert je bio poseban što su ga otvorili pjesmom “Voodoo People”, što do tada nije bio slučaj na njihovim nastupima. Odmah žestoko, odmah do kosti, što bi neki rekli. Izlaze na pozornicu, prskaju vodom prve redove pa i nas fotoreportere, divljaju po pozornici i još jedno ludilo može početi. Srce ponovno lupa, sada ne zbog činjenice što ih prvi put gledam uživo, nego zato što se vraćaju sjećanja na tu “kobnu” 2012. godinu. No, nervoza prolazi, a moja ljubav prema bendu i dalje raste. Zanimljivo je bilo gledati i na organizacijske zavrzlame koje dolaze u paketu s organiziranjem jednog ovakvog koncerta. No, kad je u press room stigla boca skupocjenog šampanjca od menadžmenta benda i SMS poruka iz aviona s kojom zahvaljuju na jedinstvenom iskustvu i odličnoj organizaciji, sve strepnje su splasnule, a imao sam tu čast biti ponuđen tim šampanjcem (nisam ga kušao) od strane organizatora. Nije mi smetalo ni potpisivanje ugovora s menadžmentom gdje se u slučaju da zajebeš, opraštaš s Prodigyjem zauvijek.

Zanimljivi je drugi i treći susret s Prodigyjem, došao je spontano jer se puno ranije odlučilo da će se ići i na Terraneo u Šibenik i na Exit festival 2016. godine, moj nadraži koncert Prodigyja ikada i vjerojatno najdraži koncert općenito. Naime, tek nakon što sam odlučio ići na Terraneo objavljeno je ime glavnog headlinera, a isto se dogodilo i s Exitom za koji sam imao mjesecima ranije kupljenu ulaznicu, ali je tek pred dolazak u Novi Sad (na zahtjev publike), organizator odlučio dovesti The Prodigy i zbog čega je bend promijenio cijeli tijek turneje, samo kako bi došao u njihovu voljenu Srbiju. Naime, više puta su istaknuli kako im je upravo Exit najdraži festival na svijetu jer je po njihovom ukusu, “bez zakona i pravila”, čista energija i glazba. Tada je srušen rekord dnevnog posjeta festivala, kojeg Prodigy drži do sada, a to je više od 55 tisuća posjetitelja koji su prisustvovali samo njihovom koncertu. Brutalna brojka koja je zauvijek urezana u povijest ovog festivala. Velika količina prašine u zraku, mnogi su dočekali njihov nastup s maskama na licima, a ekipa iz Essexa ponovno izlazi na Main stage nakon samo tri godine i izvodi “Breathe”. Nevjerojatna energija, nevjerojatno ludilo i jedan od najboljih osjećaja u životu. Nije ni čudo zašto Srbiju smatraju svojom drugom domovinom.

I zadnji, četvrti susret s bendom događa se 2017. godine, također spontano, već se ranije odlučilo da će se ići na Sea Star festival u Umag, a onda nakon jednog izvjesnog vremena organizatori najavljuju dolazak najveće svjetske live atrakcije. Nevjerojatno, ali istinito. I novi dolazak u photo pit, nova mogućnost da se zabilježi trenutak. Ovoga puta treme nema, kao i uvijek stroboskopi udaraju kao ludi, ali na kraju nastaju meni osobno najdraže fotografije koje sam u svojoj, nekoliko godina dugoj, fotoreporterskoj karijeri doživio. Možda nisu najbolje, ali su najdraže! I dan danas ostat će mi u sjećanju njihova nevjerojatna sposobnost da publici dignu adrenalin na najvišu moguću razinu. Svi problemi se tada zaboravljaju, svi bendovi tada više ne znače ništa, fokus je samo na Prodigyju i nezaboravnoj glazbi koja je donijela pravu revoluciju u svijetu elektronike, kako 90-ih, tako i 2000-ih godina. Dosljedni svojem zvuku, prgavi kao i uvijek, inovatori – The Prodigy.

Na svim ovim koncertima i mojim susretima s bendom iz Essexa dogodila se uvijek jedna te ista stvar. Keith Flint koji jedini zalazi među publiku, jedini koji energiju publike transformira na bend, prvi koji uspostavlja kontakt s fanovima i čovjek koji je i u 40-im godinama skakao po pozornici kao da je u najmlađim i najluđim godinama. I kao pojava, i kao čovjek, i kao pjevač, i kao plesač, uvijek je najviše pozornosti privlačio od svih u bendu i bit će zauvijek ta jedna važna karika koja će nedostajati, bez obzira na gore spomenute činjenice kako nije sudjelovao u stvaranju glazbe, odnosno kako često i nije posuđivao vokal za Prodigy, ali je uvijek bio tu, duhom, energijom i dobrim vibracijama. Njegova smrt, odnosno što je još tragičnije – samoubojstvo, vjerojatno neće zaustaviti bend na putu do promocije novog studijskog albuma “No Tourists” i turneje koja je ranije najavljena. Vjerojatno će još više ojačati u nastojanju da budu ta mala, ali snažna kap u moru “vražje glazbe”, kako zove Liam taj prokleti EDM, a sve kako bi educirali i okupljali publiku koja zna cijeniti glazbu i kojoj će uvijek The Prodigy biti sinonim za elektroničku glazbu.

Zbogom Keith, neće biti isto bez tebe, hvala ti za svaku kap vode koju sam dobio od tebe na Terraneu, hvala za svaku modricu koju sam dobio zahvaljujući tvojoj ludoj energiji na Warriors Dance Festivalu, hvala za nezaboravni Exit 2016. godine i hvala za moje najbolje fotografije na Sea Star Festivalu 2017. godine. Hvala što si bio naš – firestarter!

Foto: Nikola Knežević