Popularna Brijačnica označava početak festivalskih događanja u godini, a ovoga puta svoju energiju preselila je iz Boćarskog doma u Tvornicu kulture.
Dupkom puna, Tvornica je bila mjesto koje je mirisalo nostalgijom, vremenima kada je punk u Hrvatskoj i regiji bio u najrazvijenijem razdoblju. Uz Termite, Paraf je bio riječki sinonim za punk, bend koji i danas ima kultni status među publikom bez obzira što ne postoji u onom obliku u kojem ga pamtimo. Dobili su čast da otvore Brijačnicu, sada pod nazivom Valter svira Paraf i s frontmenom Valterom Kocijančićem, nekadašnjim pjevačem i gitaristom Parafa. Brat po gradu, ali i Gibsonu, Vlado Simcich Vava, nalazi se desno od njega na pozornici te zajedno s Alanom Tibljašem za bubnjevima i Robertom Jovanovićem na basu čini energičnu kombinaciju koja je prirodno tu energiju prenijela na publiku. A u publici većinom veterani, ali i mlađa populacija, punkerska znakovlja, kožne jakne, majice s Ramonesima, Sex Pistolsima i Parafima kao hrvatskim adutom na svjetskoj punk sceni. Nižu se revolucionarne “Živjela Jugoslavija” i “Goli otok”, “Perspektiva”, “Morao sam ići”, “Rijeka” te za kraj kultne “Moj život je novi val” i himna svih punkerskih himni – “Narodna pjesma”. Energija je proključala i među publikom koja se vratila u revolucionarno glazbeno razdoblje. I tamo ostala jer su uslijedile još jedne punkerske legende, Pankrti.
A kad govorimo o ovim Slovencima riječ revolucija doživljava jednu potpuno novu dimenziju. I da parafraziram voditelja i njegove riječi prije izlaska Pankrta – oni su i dalje buntovnici i anarhisti te “javno pokazuju kurac mainstreamu”. “Totalna revolucija”, “Anarhist”, “Osmi dan”, “Lepi in prazni”, “Tovar’ši, jest vam ne verjamem” i mnoge druge čule su se s užarene tvorničke pozornice. Znale su se sve riječi bez obzira na sitne jezične barijere (ali glazba je unikatna), šutke nije nedostajalo, a bome ni znoja i zvona. U ušima od glasnoće gitara. S obzirom da ih publika nije puštala vratili su se i na bis, za razliku od ostalih kolega, te odsvirali kultnu i još jednu revolucionarnu pjesmu “Bandiera Rossa” i za kraj “Lublana je Bulana”.
Nije Kawasaki 3P, ali je 3P, Paraf, Pankrti i Partibrejkersi, još jedan kultni bend ex-Yu scene, rock velikani koji su već puno puta bili gosti Zagreba i Hrvatske, ali nikada nisu dosadili. Bilo da je u pitanju mali i znojan klub, veliki zatvoreni prostor ili festivalska pozornica, Partibrejkersi pune do zadnjeg mjesta te podsjećaju, ako smo kojim slučajem zaboravili, da rock and roll nikad nije bio niti će biti mrtav. Bilo da je u pitanju “Lobotomija”, “Zemljotres” ili “Ćutanje”, publika je bila jednoglasna, često i samo glasna. Cane kao i uvijek dobro raspoložen, standardno traži više glazbe u svojim monitorima zbog čega tradicionalno prva pjesma donosi par mikrofonija, ali drugom pjesmom sve je već riješeno i rock brija(čnica) se može nastaviti. Energija među publikom u Tvornici je nevjerojatna, podsjetila me na dolazak Dropkick Murphys u ovaj kultni zagrebački koncertni prostor. A tek finiš! Prvo Canetovo obraćanje publici – “imamo li mi nekih problema?”, što je bila samo sarkastična uvertira u ono što slijedi – “Hipnotisana gomila”, “Kreni prema meni” i “Hoću da znam”, neki od najvećih hitova Partibrejkersa. Više je puta frontmen istaknuo ljubav prema Zagreba riječima “Brejkersi vas vole”. Volimo i mi Brejkerse i šteta je što se nisu odazvali na višeminutni poziv na bis, ali s obzirom da je program već u startu kasnio 15 minuta Brijačnica se morala nastaviti. Još je veća šteta što nisam ostao na zatvaranju prve večeri i koncertu benda Trobecove krušne peći, još jednog kultnog sastava 80-ih godina kojeg nisam imao prilike slušati uživo. Svoj kultni status, vjerujem, potvrdili su i sinoć te najavili drugu večer Brijačnice. Prva je protekla i više nego sjajno uz zvuk koji je parao uši, ali i bio na zavidnoj razini, te bendove koji će se tko zna kada ponovno okupiti na jednom mjestu. Nikad ne reci nikad!
Moram spomenuti gitarističke prvake koji su se našli na vrućoj pozornici, prvo Vlado Simcich Vava, jedan od najboljih hrvatskih gitarista, često nepravedno zapostavljen, a glazbeno briljantan i na tragu najvećih gitarista svjetske punkerske scene. Strašna energija u šestom životnom desetljeću! A onda gitaristi Pankrta, ponovno Gibson i ponovno prodoran, jedinstveni zvuk. I trio fantasticus zatvara Nebojša Antonijević Anton, jedan od najvećih gitarističkih rock revolucionara naših prostora i autor nekih od najboljih rock riffova ikad napisanih. Ovakva savršena tehnika sviranja, baratanja efektima i (opet spominjem) nevjerojatna energija ne viđaju se i ne čuju često. Moj duboki naklon (po tko zna koji put) Antonu!
Kako je prvi dio Brijačnice bio punkerski, tako će drugi dio proći u nešto mirnijem, ali ne i manje zanimljivom tonu. Nastupaju Lika Kolorado, Rezerve, Mile Kekin i Letu štuke. Dovoljno razloga da ponovno ispunite do zadnjeg mjesta Tvornicu kulture.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”39491″]